Jednom davno, kada priča počinje ova, živio je....tja, od penzijice teško preživljavao je jedan deda. Deda se zvao Milan a imao je i brkove, jedne od onih predratnih – krajeva pomno savijenih i uštogljenih. Nosio je kvalitetna odjela šivana po mjeri. Volio je deda Milan spomenuti kako se od maturske zabave nije udebljao ni pola kile. Zdrav život, puno povrća i svaki dan, poslije ručka – bevandica. Imao je krasan stan, osamdesetak ugodnih kvadrata koji su iz kuhinje i spavaće sobe gledali na mirnu ulicu a iz dnevne i sa majušnog balkona na park.
Balkončić, ma kako sitan bio, uspio je na sebe primiti sićušni stolić i udobnu stolicu. A udobna je stolica na svoje sjedalo redovno primala deda Milana čija su najveća strast bile križaljke! Oh, koliko je skandinavki, koliko talijanki, koliko prstenastih križaljki bilo riješeno na malenom stoliću majušnog balkona. Ruski čaj (već 50 godina isti!), obična olovka (prvo sa njom a kada se sve riješi podebljavanje kemijskom; koju je on nazivao penkalom), kemijska olovka i hrpa riješenih i neriješenih zagonetki i on je bio sretan. I taj balkončić. Tko je rekao da starost ne može biti lijepa?
Kako to već na ovom našem svijetu biva, deda Milan je i te srijede (sjeća se kao da je bilo danas) sjedio za svojim stolićem – ništa ne sluteći. Ma, kakva slutnja, kakva java i stvarnost; naš je deda bio duboko udubljen u naizgled nerješiv rebus! Uhvatio je zubima (još svi njegovi!) donju usnu i grickao je, malko nakrivio sijedu glavu i zagledao se u park. Samo što nije vidio park, kombinirao je, mozgao; svaka zagonetka ima odgonetku i ne zvao se on Milan ako je ne riješi! Već je nazirao rješenje, već mu je bilo na vrh jezika, olovke, mozga, kada ga prene urlik.
- Ostavi to, Matija! Odmah da si to bacio! To je fuj! Jesi me čuo? To je fuj! FUJ!
Dedi Milanu se rasprši koncentracija i skoči mu tlak. Jesentibigulicu, pomisli u sebi pa se mrko zagleda u Vikačicu.
Vikačica je, u međuvremenu, dograbila Matiju-prijestupnika, i užurbanim mu pokretima brisala ruke.
- Fuj, fuj i fuj. Ne dirati prljave stvari sa poda.
- Ali, baka, to je lopta od Krune, onog od tete Višnje...
- Ne znam ja ništa, a šta da je to bila bomba?
- Misliš da zbilja ima bombi u parku? – zainteresirao se četverogodišnjak
Baka zajauče.
- Zašto jaučeš? Boli te noga?
- Ne. Jaučem da ne kažem nešto prosto.
Deda Milan se nasmije. Možda mrvicu preglasno ako je mislio ostati nezapažen.
Baka digne pogled prema balkonu ukrašenom dedom pa trenutak zastane odlučujući da li da se obrecne na gledatelja ili da se našali sa njim. Možda su Milanovi brkovi bili razlog što se odlučila za blažu verziju.
- Je, gospon, samo se vi smijte...nemate vi pojma kako je teško sa djecom! Kad sam bila mlada mogla sam i potrčat, ali sad...
- Niste vi, gospodična stari, nikako, koliko vam može biti? Četrdesetpet?
Baka, koja je odavno prevalila pedesetdevetu nasmije se iz sveg glasa.
- Imate kavu od mene!
- Držim vas za riječ. Samo; inzistiram da ja platim. Kad ćete imati malo vremena?
- Oko, tri mi se moji vraćaju pa onda ručamo. A i vruće je. Može li predveče? Oko sedam?
- Čekat ću vas, gospodična, tu u parku.
Ona se nasmješi, sada već malo stidljivo pa se, ne bez koketerije, okrene prema, na neko vrijeme zaboravljenom, Matiji. Popravi mu majicu sa Ninja Kornjačom, pa ga primi za ruku i krene prema kući. Matija se u sekundi preobrazio u buntovnika i držao je žustar govor o lopti i nefer baki koja ga vodi kući jer je dirao loptu – kojoj pouzdano zna vlasnika!
A deda Milan ih je i dalje gledao sa Balkona. Obodravajući kimne glavom pa se odvoji od ograde i vrati stoliću i rebusu.
Zagleda se u njega nezainteresirano, pa okrene stranicu. Talijanka. Može. Pogleda olovku, zaključi da bi joj jedno pošteno šiljenje dobro došlo ali se prihvati posla bez šiljenja. Riješi jedan vodoravno pa ponovo digne pogled prema parku.
A u parku nikoga. Ni pišulje ni mjeseca.
- Dobar sam. Nisam još za baciti.
Zaključi. Pa se koncentrira na križaljku.
