Hodala je Jadranka po suncem sparušenoj travi i pokušavala se sjetiti na što je podsjeća zvuk nastao spajanjem donjeg dijela njenih japanki i preminule trave. Da li riža koja pada u keramičku zdjelu? Ne. Da li stiropor, od one nesprešane vrste koja je u kuglicama? Da, to bi bilo bliže. Da li ono punjenje za lutke njene najranije mladosti?
Lutkice sa keramičkim glavama i platnenim tijelima ispunjenim...čime su točno bile ispunjene kuglice? Pokušavala je u sjećanje prizvati osjećaj pod prstima...pretvrdo za stiropor, premekano za rižu...a šta bi još moglo biti unutra...
Vouh- vouuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuhhhh!!
Jadranka se trgne od nenadanog zvuka i pogleda u lijevo od kud je zvuk dolazio. Kamion. Kamionska truba. Jebote, skoro! – proleti joj misao kroz glavu i u tom trenutku se rapadne nježno tkanje zaštitne mreže koju je njen mozak pleo da ju sačuva od sjećanja na prošlih sat- dva. Oh, Bože, Biba...
Šta ću sad? Vratiti se roditeljima? I ostaviti Bibu u svom stanu? Ne dolazi u obzir. Biba mora izaći. Samo što ona ne želi više pričati sa njom. Nije da se boji...ali nije ni da se ne boji. Nije pametno da se ponovo vode razgovori, zna kuda bi to odvelo. Gledala je filmove i prezirala te žene koje si dopuštaju da ih se ponižava i tuče. Uvijek opraštaju, još samo ovaj put.
Nekada davno bila sam snažna, samosvjesna žena, pomislila je. Gdje je sada da Jadranka? Od kuda da ju izvučem?
Klupa, u debelom hladu, ponudila joj je odmor. Sjela je. Duboka koncentracija je potrebna da misli zadrži na svom problemu. Misli su sada tako porozne, rasipaju se kao mirisi, slabe iz sekunde u sekundu. Koncentriraj se!- zavikala je bezglasno u sebe – Koncentriraj se, gusko jedna!
I onda je došla misao. Drhtavom rukom napipala je mobitel i otipkala 981.
„čekanje do javljanja operatera se ne naplaćuje“ objasnio joj je nasnimljeni glas
(kao da me briga, kao da me briga, kao da me briga)
„Dobar dan, Mario na liniji, mogu li Vam pomoći“
„ Dobar dan, Mario, ispričavam se na smetnji...
(smetnji, šta pričam, pa njemu je posao...)
...uh, molim Vas broj nekakvog telefona ili adresu ili nekoga tko mi može reći, ako me razumijete, znate, ja bih trebala neki broj, nešto, neka sigurna kuća, ili pravna pomoć ili savjeti, ma bilo šta! za zlostavljanje....to jest, gdje ja mogu prijaviti zlostavljanje, ako me, recimo, netko istuče ili ako...“
„SOS telefon za žene žrtve nasilja je 0800-200-008, ako vam to može pomoći“
„Hvala, Mario, mislim da će pomoći. Hvala puno“
Više nisu drhtali samo prsti, drhtala je cijela dok je utipkavala broj.
„Halo, ja ...sam lezbijka. Recite mi da li vama mogu prijaviti, u stvari, ako mi možete pomoći. Vjerujem da sam prva koja ima ovakav problem...moja me djevojka, pa kako da vam kažem. Sigurna sam da sam prva koja ovako zove..“
„ Niste. Niste ni prva ni zadnja. Recite kako vam mogu pomoći“
