Jadranka je sjedila u kutu Globala držeći u ruci pivo koje je postajalo sve toplije. Nije bila dovoljno pripita da bi joj mlaka piva pasala pa je odložila bocu u udaljeni kut. Pogledala je oko sebe. Eno Dijana, Ena i Danijela, plešu. Mahanjem je zovu k njima. Ne da joj se, ne pleše joj se večeras.
U nekakvom mekom raspoloženju više joj je pasalo nasloniti leđa na ogledalo i odmarati oči na ženama. Pogled kao pogled, leti dok se ne zaustavi na drugom pogledu. Čak i iz te daljine, čak i u polumraku mogla je vidjeti da su oči koje su joj zaustavile pogled plave. Mora da su na suncu plavije od neba, pomisli Jadranka.
Pjesma se promjeni i postane blaža i sporija a njene se prijateljice okupe oko nje. Cerekaju se nešto, naginju jedna prema drugoj u razgovoru pa onda se naginju do nje, kroz muziku pola čuje a pola pretpostavi pitanje; idu li van, na pljugu? Ide. A možda nakon pljuge ode doma. Umorna je. Ne, nije umorna. Samo premekana za društvo ovog tipa.
Krenula je za curama.
- Zraaaakaaaaaa... – oddramila je svoje Danijela onog časa kad su izašle ispred Globala.
- Ako ti treba zraka onda za tebe nema pljuge...ono, kad ti smeta dim. – isceri se Ena prema njoj.
- Ma, jebi se, znaš.... – odgovori joj Danijela i okrene se prema Jadranki, koja je već zasjela na stepenice – A ti? Opet sjediš? Jel' ti mama nije rekla da nije zdravo sjediti na hladnom?
Otvore se vrata Globala. Plave oči, malo prije promatrane, zajedno sa ostatkom tijela se pojave pred Jadrankom.
- Hej, tebe sam već vidjela.
- I ja sam tebe.
- Mogu te nešto pitati? Na solo?
- O da, samo ti nju pitaj, evo odmah se mi maknemo, nema beda, no problemooo...ajmo, koke, ajmo malo dalje. Sori, Jadrić, pljuga ide sa nama.. – Ena se počne kreveljiti i napadno tjerati cure dalje od ulaza. Nisu odmakle daleko, tek nekoliko koraka i tada se tiho krenu došaptavati i hihotati prema njima.
- Reci. Pitaj. – kaže Jadranka plavookoj.
- Hoćeš li sa mnom u šetnju? Sada.
Jadranka pogleda prema svojim curama koje su se sad već glasno smijale. Pogleda u plavooku ženu ispred sebe. Ionako je htjela kući, neka to bude šetnja do tramvaja, šta joj se može desiti?
- Ajmo. – kaže joj pa ustane. Otresajući trunje sa stražnjeg dijela traperica obrati se svojim curama.
- Ja idem. Uživajte. Vidimo se sutra..
- Oooooo....Jadrankaaaa.....hehehehe...
Izašle su iz dvorišta i skrenule lijevo. U tišini noći njihovi su koraci bili poprilično glasni. Jadranka odluči izbrojati 20 koraka prije nego progovori...ako Ona ne progovori prva. Tek na osamnaestom koraku pale su prve riječi.
- Ti si Jadranka, ne? Čula sam. Ja sam Biba. Biserka u stvari. Znaš, mi smo stvorene jedna za drugu. Zajedno smo biser Jadrana.
Jadranka se nasmije glasno
- Gori ulet nikad nisam čula, znaš. Kažeš to svima ili uletavaš samo Jadrankama?
- Samo se ti smij...ali moja si. Samo ti to još ne znaš. – prihvati Biba smijeh pa promjeni temu.
Sve do Savske skakale su sa teme na temu i Jadranka si, dok su raspravljale isplati li se čekati tramvaj, prizna da joj se ne rastaje od Bibe. Nekako joj je legao razgovor, možda i cura sama. Možda je to sve samo zato što sam noćas tako meka.
- A da zeznemo tramvaj i da me otpratiš kući?
- Može. Ionako sam auto ostavila kod Globala.
- Ne vjerujem...pa ti nisi normalna! Mogla si me odvesti kući.
- Hoćeš reći da bi sjela nepoznatoj ženi u auto? Ne brineš baš za svoju sigurnost, ne?
- Pa, sad te već znam. Da li bi bila tako ljubazna i odvezla me kući?
Jadranka pogleda lijevo i desno i pređe pustu cestu. Vraća se prema Globalu, sigurna da će Biba za njom. Ako već ne zbog nje, onda zbog auta.
I bila je u pravu, Biba je krenula za njom i povratak nije bio ništa manje interesantan, štoviše. Neka se napetost, neka vibra javljala u Jadranki i pokušavala je odmjeriti Bibu, željela vidjeti detalje njenog tijela, sve blago maštajući da bi se ovo moglo izroditi u njen prvi one night stand. Do sada je imala samo tri veze, svaka duža od godine dana. I htjela je munje i gromove. Bar tu jednu večer.
Prazne ulice nisu zahtjevale preveliku Bibinu koncentraciju pa Jadranka nije imala prilike onako ju dobro odmjeriti kako se nadala. Ali, zahvaljujući sigurnostnom pojasu, vidjela je da su Bibine grudi velike i okrugle, vidjela je da su joj noge snažne i duge, vidjela je uredne, čiste ruke sa dugim prstima i kratkim noktima. Osjeti trnce u želucu i toplinu malo niže. Skupi hrabrost.
- Biba, želiš li prespavati kod mene noćas?
- Strah te mraka? – sa ironijom u glasu joj odgovori pitanjem Biba
- Ne, ali bi voljela voditi ljubav sa tobom noćas.
- Sad je na meni red da pitam da li to svakoj govoriš, ne?
Jadranka se zacrveni. Požali što je pitala, požali što je uopće krenula prošeteti sa njom.
- Vjerovala ili ne ti si prva kojoj sam to rekla. – ukočeno joj odgovori.
- Vjerujem – kaže Biba i položi joj ruku na nogu, nešto iznad koljena. – vjerujem i polaskana sam i željela bih provesti noć sa tobom ali zahvalit ću se na pozivu i dodati; drugi put. I sad ću opet promjeniti temu da ti ne bi bilo neugodno, ne? Reci, gdje ti to točno radiš?
Jadranki se nije više pričalo ali nekako se moralo ispuniti vrijeme do doma. Srećom stan joj je blizu. Još jedan semafor i njeno je križanje tu, a njena je kuća druga, to je blizu, to je brzo, ništa strašno, ništa što small talk ne bi mogao riješiti.
- ...ali mislim da ću uskoro mjenjati posao. Slala sam već neke molbe i bila na nekim, tu sad, ona kuća dole...razgovorima, javit će mi, rekli su. Da, tu. Ovdje možeš parkirati.
- Jadranka, bilo mi je drago.
- I meni. Hvala na vožnji. Vidimo se. – i brzo se izvuče iz auta, brzo odjuri u kuću. Nasloni se na vrata čim ih zatvori za sobom i frustrirano zareži sama na sebe. Kako je mogla biti tako blesava? Šta li ta žena sad misli o njoj? Okrene se brzo pa pogleda proz špiunku. Imala je što vidjeti. Biba je upravo čitala prezime na poštanskom sandučiću.
