Zmajkini monolozi

Tanji se jednostavno nije dalo. Sa koje god strane gledala u njega, život je bio samo hrpa zahtjeva i očekivanja od gotovo jednako velike hrpe ljudi koji su suživotarili sa njom. Od rođenja pa do smrti samo se redaju zadaci koji čekaju na nju. Prvo je trebalo naučiti hodati, pričati, samostalno jesti i piti, pjevati „Ringe, ringe, raja“, čučati a onda je došla škola sa pisanjem i čitanjem i tablicom množenja i razlomcima i periodičkim sustavima.

 Kad je pozavršavala sve šta je u njenoj moći (a to je bio velik napor jer sve je zahtjevalo trud – a trud je oduvijek bio njen najveći neprijatelj) od nje se očekivalo da se zaposli.
Posao je neusporedivo zajebanija stvar od školovanja. Ne odeš li u školu dobiješ neopravdani, ne pojaviš li se na ispitu padneš ali ako se ne pojaviš na poslu dobiješ otkaz i moraš tražiti drugi. Nije joj se svidjela svakodnevna gnjavaža sa poslom pa se odlučila dobro uvaliti. Iako je preferirala žene nije se zgražala nad pomisli da se bogato uda.
Potraga za bogatim ženikom nije išla tako lako kao što je pretpostavljala. Većina bogatih ljudi ima nešto mozga u glavi pa su vidjeli da je njena ponuda loša – puno traži malo daje. Uostalom tko će kupiti kravu ako je mlijeko besplatno. A i puno je krava u krdu.
Pokušala je naći neku bogatu ženu ali žene se nisu dale zavaravati njenim mlakim izjavama ljubavi. Već nakon prvih nekoliko zajedničkih tjedana su vidjele da ona ne želi ni raditi, ni spremati, ni kuhati. Možda bi joj se lijenost na jednom području oprostila da je bila aktivna na drugim područjima. No, njene su obrve bile nepočupane, kosa neoprana, odjeća izgužvana a u krevetu je ležala i čekala da bude zadovoljena bez ikakvih namjera da uzvrati maženjem.
Migoljila je kao jegulja ne bi li izbjegla majčine stalne molbe da se zaposli ili da barem preuzme dio kućnih poslova da ona, stara ali još zdrava, preuzme čišćenje njihovog ulaza da se zaradi koja kuna. Uspjevalo joj je sve dok ih nije zadesila tragedija. Kao u lošim vicevima jedna tegla koja je poletila sa prozora prizeljila se na glavi njezinog oca i uzemljila ga za sva vremena. Finacijska situacija se drastično pogoršala. Računi su se gomilali, inkasatori su zvonili na vrata i njena majka je odlučila postaviti ultimatum. Ili nađi posao ili se udaj i tornjaj mi se iz kuće.
Tanji su se obje solucije činile neprihvatljivima pa je sjela pored prozora i zamislila se. Što da kaže, što da uradi da se od nje prestane očekivati da se prihvati vlastitog života? Da li bi velika svota novac bila dovoljna da skine majku sa vrata? Da li da ucjenjuje nekoga? Da li da ukrade novac? Da li da...
A pred njenim očima doslovno se provozalo rješenje. Invalid. U kolicima.
Kliknula je sretno i odlučila iste sekunde. Let sa njihovog drugog kada neće je ubiti ali će pokazati njenoj majci do kuda ju je dovela svojim nerazumnim zahtjevima. Ako bude sreće ostati će nepokretna i nikad je više nitko neće forsirati da se prihvati posla. Zamislila se na trenutak jer, iako je bila lijena nije bila glupa, znala je da neki invalidi rade. Kratko ju je držalo neraspoloženje jer je itekako bila svjesna da nitko neće maltretirati invalida da se zaposli. Ljudi su suosjećajni.
Puna nade popela se na prozorsku dasku i poletila prema zemlji. Nije se sjetila da ponekad pad sa kuhinjske stolice može biti fatalan.
...no sad ZBILJA od nje više nitko ništa ne može zahtjevati!