...da sam sjedila danas ispred zgrade upijajući ovo malo zimskog sunca kad začuh iza sebe neobičan, ali dobro poznat, zvuk.
"TOPOT!!! To su konji!" zavrištala sam u sebi.
I nisam puno fulala. Prema meni su polako kaskale dvije kobile upregnute u kola. Vukle su strpljivo te plemenite životinje svoga starog gazdu zajedno sa hrpom sijena. Budućim ručkom...Vukle su svoju životnu priču pokorene, ukroćene, neuklopljene.
Auti su vozili pored njih, preticali ih, tramvaj im je dolazio u susret a one su mirno, ni da okom trepnu, ni da uhom strignu, kaskale svojim putem.
Prije depresivne nego spokojne, polako su odmicale prema semaforu pa tamo bile zaustavljene zbog crvenog svjetla.
Kao i ja. Kao i jos puno žena.
Koliko nas je, baš kao te kobile, upregnuto u kola koja treba vući a za uzvrat dobijemo samo hranu ( ako je dovoljno i za prehraniti se)? Koliko nas je ukroćeno i pokoreno od slabijih?
Prepoznaješ li se u današnjim monolozima plemenita životinjo ženskog obličja?
Da li tvoji mišići, kao moji, još trepere ispod kože mučeni željom da prekinu spone koje te vežu za svakodnevicu?
Ne želiš li biti samo svoja, divlja, onako ponosna kako bi trebala biti?
Ili si odustala...pa vučeš svoj teret.
