Zmajkini monolozi

Petra je voljela sebe opisivati kao dinamičnu, neumornu i maštovitu osobu. Isto tako bila je jedna od onih osoba koje ne podnose autoritet – ili kako bi ona (damski) rekla – ne voli da joj neko sere po glavi. Imala je, u stvari, sasvim dobar posao. Radila je u državnoj firmi, pet dana tjedno za dobru lovu i godišnji uljepšan regresom. Kolegica sa kojom je djelila sobu bila je priprosta ali sposobna ženica koja je svakodnevno donosila jučer skuhani današnji ručak u posudicama i koje bi bila više nego voljna podijeliti sa Petrom, samo da je Petra to htjela. Ali nije.

Petrin se gablec svodio na grejpfrut. Ponekad, kad se osjećala „divljom“ pojela bi pakovanje štapića. Sa kikirikijem. Ekološki osvještena riješila se auta (rođendanskog poklona roditelja za njen dvadesetpeti rođendan) i kupila bicikl koji je gotovo jednako koštao kao taj auto. Svaki dan može se vidjeti kako spretno jurca između ljudi, pokretnih i parkiranih auta i ponekog usamljenog drveta na putu na posao. Ili sa posla. Sretna je vlasnica dva dobermana koje, dok ona radi, izvodi njena povremena ljubavnica. Taj joj dogovor savršeno odgovara. Ne mora žuriti kući sa posla zbog zvijeri. Ne mora ni doći kući, jer Mala dobro zna da Petra nije za čvrstu vezu, da nije za obaveze, da nije za budućnost.
U stvari, Petra je bila zadovoljna svojim životom, samo da nema....da joj nije...da ne mora – na taj jebeni posao. Nije joj se ustajalo svako jutro prije 6, nije joj se slušalo o mužu-eventualnom-preljubniku kuhajuće kolegice i, najmanje od svega, nije joj se čekalo godišnji. Htjela je u Belgiju, idući tjedan. Imala je lovu, nije problem, ali slobodne dane nije mogla dobiti. Zašto baš Belgija i zašto baš sada, nije znala, ali je imala taj neki filing da MORA sad i odmah...na put. Bacila je pogled na svoj račun. U plusu. Devizni? Cifra od koje joj se smiješi. Pa šta onda čeka? Ide.
Nije ni slutila kako je lako dati otkaz.
Put je bio kratak. Jebeš avione. Bolje da je krenula vlakom. Vidjela bi ....ha! ..vratiti će se vlakom. Belgija je bila baš onakva kakva je trebala biti. Puna doživljaja, prilika koje bi bio grijeh propustiti, napasti kojima se jednostavno moraš predati i poznanstava koje će obilježiti njen život. Mislite, zaljubila se? Noup. Posao je u igri.
Vraćala se kući, već spomenutim vlakom. A u vlaku tip, lijep kao krava, mirisan kao friški slanac, mudar kao Gandalf Bijeli. Već nakon šest sati postali su dovoljno prisni da ju zamoli da ga počeše po leđima jer....će inače krepati tu na licu mjesta. Nasmijala mu se Petra u lice i rekla da nema problema, ali da je to sve što će dobiti jer je ona jedna poštena lezba koja se ne hvata po vlakovima sa kojekakvim muškarcima ma kako oni mirisni bili. Nasmije se i on i makne debeli džemper sa leđa a ostavi tanku majicu da ga počeše preko nje. Prelazi ona kratkim noktićima preko njegovih muževnih leđa a on se uvija, previja i sve (nekako) stenje. Petra digne obrvu (u stvari digne obje, jedna je od onih ljudi koji ne mogu dići samo jednu obrvu) i zamisli se. Nastavi ga češati dok joj se on ne zahvali a onda ga zamoli za par minuta tišine dok nešto ne smisli do kraja. Nema beda, prokomentira on i dohvati knjigu iz svoje torbe.
„Igore“ obrati se ona tipu“imam najbriljantniju ideju od kad postoje ideje.“
„Reci“ zatvori on knjigu.
„Od danas postajem profesionalna češačica leđa“
„Molim?“
„Dobro si čuo. Češati ću ljudima leđa za novac,“
„Hm....to je nešto kao prostituiranje?“
„Nije. Više kao da sam frizerka, ili kozmetičarka, ili zubarka.“
„Nije. Više kao da si prostitutka, pružaš ljudima užitak za lovu. A ja ću ti biti prva mušterija....Koliko košta još 10 minuta češkanja?“ upita Igor laćajući se novčanika.
Prošlo je mjesec ili dva i naša je Petra već nekoliko puta objavila oglas da češka leđa. Napravila je posjetnice i dijelila ih šakom i kapom. Iako se na oglas nitko nije javio (vjerojatno su mislili da se radi o šali) posao je već nakon nekoliko dana počeo cvjetati zahvaljujući usmenoj predaji. Posao nije zahtjevao gotovo nikakve izdatke, osim za prijevoz do mjesta češkanja, a kako je bila rezervirana i nekoliko dana unaprijed, novac se samo skupljao i skupljao i skupljao. I skupljao, jer nije imala kad trošiti. Svo vrijeme koje nije provodila spavajući provodila je češući nečija leđa. Shvatila je, to nema smisla. Sjela je razmisliti.
Škola! Tečaj! Neka se upisuje u radnu knjižicu. I odmah se dograbila telefona raspitujući se, dogovarajući, iznajmljujući prostor....
Petra je imala pravo kada je opisivala sebe kao dinamičnu, neumornu i maštovitu osobu. Već za nekoliko tjedana moglo se vidjeti kako (pre)uređuje „stan u centru grada, pogodan za ured“ , papiri koje je trebalo nabaviti već su se nalazili u fasciklu. Sve je išlo kao podmazano. Well... i bilo je podmazano. Debela koverta i gvozdena vrata otvara. Potrošila je svu tintu iz pisača štampajući oglase a onda šetala od stupa do stupa, od tramvajske do autobusne stanice, od samoposluge do ambulante i lijepila sve dok joj usne nisu popucale a zubi utrnuli od trganja selotejpa. A onda se zagledala u mobitel i čekala pozive. I zvali su. I te kako su zvali. Prvi tečaj je održala sama. Drugi su, pod njenim budnim okom, održali jedan mladić i gospođa koji su se pokazali kao najbolji u prvoj grupi. Bilo im je drago kada im je ponudila posao...
Danas se o Petri priča kao o tajkunki....