Zmajkini monolozi

„ Mama, od kud su dopužali svi ovi puževi?“
„ Kaže se – dopuzali“
„ Mama, od kud su dopuzali svi ovi puževi?“
„ Objasnit' će ti mama malo poslje. Idi vidi da li ima tako malih puževa kao što si ti.“
„ Ja nisam mala. Imam već ovoliko godina“ kaže Tea pa uz veliku koncentraciju savine dva prstića a preostala tri pokaže Dariji i Mirti. Zagleda se u svoje prstiće pa se okrene i ode.

Mirta uzdahne. Uzme Darijinu ruku, stavi si je na bedro pa, kao da na hlačama crta obris njene ruke, počne prstom slijedi obris dlana i prstiju. Darija povuče ruku.
„ Nema smisla.“
„ Kako to možeš reći?“
„ Mirta, nema smisla.“
„ Ima. Samo, moramo se malo strpiti. Još samo malo. Ovo je ljeto bilo teško, ali sada dolazi jesen. Idući mjesec, kada Nikolina mama ode doma, razgovarati ću sa njim. Znaš da hoću. Nije ovo zauvijek. Još mjesec dana!“
„ Ne mogu više. Nema smisla. Uvijek vrtiš istu ploču.“
„ Darija, nemoj tako. Sada je drugačije. Sada mogu! Već si iznajmila stan za nas, šta ćeš sada odustati?“ Mirtine su se oči punile suzama a Darija odmakne pogled da ih ne gleda.
„ U tom te stanu sama čekam već pola godine. A od kad se mala rodila čekam da ti konačno...“
„Teta Darija, teta Darija! Vidi!“ dotrči Tea sva ushićena noseći minijaturnog puža. „Hoćeš ga malo primiti? Sav je mokar.“
„ Stavi ga u travu Tea, pužići-mužići ne vole kad ih se nosi u rukama.“
Tea oduševljeno posluša. Stavi puža u travu pa čučne pored njega i objasni mu njen pogled na svijet.
„ Idem sad.“ kaže Darija. Ustane.
„ Nemoj.“
Darija krene. Duboko je disala pokušavajući ne zaplakati. Ovaj puta je odlučila – nema dalje. Svi rođendani, svi praznici, svi godišnji. SVE NOĆI. Stalno sama, stalno ostavljena jer Mirta mora ići, jer Mirta ima obaveze, jer Mirta ima obitelj. Uvijek na drugom mjestu, ne, nije na drugom. Možda tek trećem. Ili četvrtom. Uvijek uljuljana u ljubav obećanjima koja se razvlače kao slatka vuna. I okus im je sličan. Toliko slatka da poslje njih krvnički zaboli želudac.
„Mogu ja to“ prošapuće sama sebi, pokušavajući zvučati hrabro. Zazvuči očajnički pa poželi okrenuti se, vratiti, ridati na Mirtinom ramenu, pristati na još jednu odgodu. Zauvijek sa njom!
„Samo, curo moja, nisi sa njom. Ne onoliko koliko bi trebala biti. Ne onoliko koliko zaslužuješ.“
Podigne pogled i ugleda starca koji ju zbunjeno gleda. Pričala je na glas. Prvo se posrami a onda se ljutne na njega; kao da je jadan čiča prisluškivao, kao da je čitao njen dnevnik. Prkosno ga pogleda a on se još jače zbuni pa skrene pogled i zafućka prema psu.
A ona nastavi dalje bolno svjesna svakog koraka kojim odlazi od nje. Samo da dođe do auta a da se ne okrene. Ako je vidi kako gleda za njom, ako je vidi kako plače (zna da plače!), ako samo virne prema njoj  - neće izdržati.
I već je kod auta. Sjeda, navlači remen preko sebe. Traži utor u koji ide patent remena, ne nalazi ga.
„Gdje si! Gdje si! Jebem ti mater!!!“ zaurla negdje izmedju sjedala i opusti sve kočnice u sebi pa zaplače na sav glas. Ridala je dugo i brisala mokro lice majicom a onda polako krenula.
A stan je bio puno prazniji nego kad je otišla. Nestalo je snova koji su ga punili i sada je zjapio prazan i bolan kao šupalj zub. Napravi krug po njemu. Otvori nesuđenu Teinu sobu. Otvori spavaću sobu. Bračni krevet. Jao.
Treba joj cigareta. I kava. Teturajući dokopa se kuhinje. Šalica u mikrovalnu. Za manje od minutu kava je gotova. Cigarete i velika pepeljara i šalica kave i ogromna, udobna fotelja. Navuče termo-čarape. Smrzavaju joj se noge iako je dan vruć. Skupi se u fotelji i srkne gutljaj kave. Zapali cigaretu. Nako dva dima, sjeti se; MOBITEL!!, pa skoči (prevrne pepeljaru –nasreću još praznu) i otrči do hodnika. Gdje je? Tu ga je ostavila! Histerično kopanje po torbi a onda se sjeti. Kuhinja, dok je kuhala kavu. Tamo je.
„Imate 2 poruke“
Zavuče se natrag u fotelju prije otvaranja poruka. Duboko uvuče gust dim. Mirta.
„Volim te“
Nije fer, pomisli. Jebeno nije fer....ili možda je. Ipak, ona me voli. I ja nju volim. Možda sam ja ta koja nije fer. Nije lako biti Mirta, kada svi nešto očekuju od tebe. Tea hoće mamu, Nikola ženu, pacijenti doktoricu a ja...a ja ju hoću samo za sebe. Da li ju previše forsiram?
Da li sam ja ta koja nije fer??
Druga poruka, Mirta.
„Volim te“
Cigareta je bila ugašena i druga zapaljena i već pri kraju kada je rezignirano, pomalo posramljeno uzvratila porukom.
„ I ja tebe volim. Dođi.“
Darija povuče još jedan dim pa odlučnim pokretom ugasi cigaretu. Još ovaj put. Možda ovog puta zbilja pokrene rastavu.