Nije ju bilo briga što kiša pada, što je noć i što se u ovoj ljetnoj noći ipak može uhvatiti malo zraka. Ona je sjedila na svome majušnom balkonu sa, već četvrtom, šalicom kave u ruci i puštala noć da pobjegne. Nema veze što se neće naspavati, nema veze što će sutra na poslu biti kao zombi. Uključiti će automatskog pilota i voziii...
A djeca su već dovoljno odrasla da, kada dođe kući sa posla i zavuče se u krevet uz tekst „mamu boli glava“, sami uzmu jesti i sami se pobrinu za sebe. Noćas će biti sebična. Noćas će odbaciti sve maske.
Dosta joj je. Dosta joj je svega. Glumatanje po cijele dane. Truditi se oko majčinstva. Svaki roditeljski – ona je prisutna. Sve zadaće nastaju pod njenim budnim okom. Sve su majice, hlačice i gaćice ispeglane i sve su cipelile očišćene. Ručkovi su skuhani, prašina je obrisana, zidovi su okrečeni. A sve zato da netko ne kaže, gle, samohrana majka pustila konce iz ruku. I na poslu ista stvar. Obavi sve svoje pa se ponudi za pomoć ostalima. Imperativ je da se o njoj misli kao o sposobnoj, vrijednoj, nezamjenjivoj.
Uvijek taj prokleti smješak koji se zaledio na njenom licu. Neka nitko ne pomisli da joj život nije pjesma. Čak i kada je ONA otišla, sješak se nije otopio. Nitko ne smije znati da je njen život samo kulisa za depresiju koja dominira pozornicom. Dok sjeda za kompjuter koncentracija je stopostotna. Neka one tamo, u domovini, misle kako je ona savršena žena ( kako ono ide; njegovana, dotjerana, otvorena, šarmantna, seksipilna...). Ostavlja postove u grču, nagovješta i u njima njen vječiti smiješak.
Ali noćas, kada se kava u njenim dlanovima hladi, kada su suze krupnije od kapljica kiše ona si priznaje da joj nedostaje ON, otac njene djece – da se pobrine za sve, da joj nedostaje ONA da ju zagrli, kaže joj da je voli i da se ništa nije promjenilo. Nedostaje joj samopouzdanje izgubljeno u svakodnevim preobražajima iz poslovne žene u majku, iz majke u domara, iz domara u savršenu lezbijku, iz lezbijke u dobru susjedu i prijateljicu...
Dozvoli si maštanje o samoubojstvu, svjesna da ga nikad ne bi učinila, pa joj se život učini lakšim jer – izlaz, kakav takav, ipak postoji. A onda se zagleda u šalicu. Kave više nema.
Potpuno prazna, bez trunke snage zapita se da li je moguće biti ono što jesi? Može li priznati svijetu da i ona plače, prdi, podriguje, odustaje, ne može, ne može, ne može.. (?!?) Hoće li ju ljudi voljeti ako kaže: „Jebi ga, i ja sam samo čovjek. Samo žena!“
Razdire se tugom i kritikama i ne pada joj na pamet; ljudi bi je voljeli više, da se barem jednom prikaže kao obična žena, što na kraju krajeva, ipak jeste.