Ovo nije mjesto za mene. Ona je to morala znati. I kako da znam da ne sjedi preko puta mene i ne ocjenjuje me. Preglasno je, daleko preglasno. Zapamtila sam gdje je izlaz. To je dobro. Još jedna stvar i idem. Već je previše prošlo. Sjedim ovdje već...preko sat i pol. Nije da ona kasni, ona neće ni doći. Ili je tu i ne javlja mi se.
Možda se sasvim fino zabavlja na moj račun. Možda mi se smije kako sjedim i slušam i čekam da se ona pojavi a ona...možda nikad nije ni htjela da...možda je sve lagala, kao što je lagala da će ovo biti naš sastanak. Gdje mi je štap? (ruka se pomiče malo udesno i dotiče štap)
Tu je. Još samo jednu pjesmu, još samo jednu stvar.
Jesam li blesava što sam joj vjerovala? Ipak su prošli mjeseci. Svaki dan po nekoliko sati. Razgovori, šaputanja, maštanja. Tvrdila je da joj je svejedno, da me voli zbog toga kakva sam, da mi se divi, da me želi. Govorila je „nema veze što me ne vidiš, ionako nisam neka ljepotica“. A ja, da li sam ja lijepa, da li sam zgodna kao što mi kažu ili je to samo...pa, mogu mi reći što žele. Ionako se ne mogu uvjeriti u suprotno. Moje tijelo je skladno, moje lice je pravilno, to osjećam pod prstima, ali da li sam lijepa? Da li imam neku crtu neodoljivosti? Očito ne, ako je ona ovjde. Jer ne javlja mi se. I ni jedna druga nije sjela do mene. Ni jedna jedina minije uputila ni slovo! Možda ih plaši moj štap. Upozorenje da nisam kao one.
Šta još radim ovdje. Želim kući. Zatvoriti se u sobu, zavući u krevet i isplakati sve suze koje sam zadužila za ovu godinu. Znam, više me nikad neće nazvati. Znam, neću ni ja nju. Neugodno mi je. Zašto je meni neugodno? Da li sam ispala naivna glupača ako sam joj vjerovala, ako sam se došla naći sa njom? Ne znam. Definitivno je ona pokazala da je loša osoba. Okrutna. Vrlo okrutna. Idem kući. Još samo jednu stvar. Možda...
Ne. Idem. Idem sad.
(ruka se ponovo pomiče, uzima štap, druga ruka najmešta ruksak na rame, ustaje, okreće se i na vratima je)
- Molim vas, želim kući, može li mi netko pozvati taksi? I odvesti me gore?
- Za taksi nema problema. Sad ću nazvati. Ali ne mogu te odvesti gore, ne smijem napustiti radno mjesto. Pričekaj trenutak, stalno cure dolaze i odlaze, odvesti će te one.
Ok. Nazvati će taksi. I odvesti će me do njega. Uskoro ću biti kod kuće. Ovo čekanje je koma, stojim ovdje kao vješalica i čekam da me se makne. Osjećam se previše nesigurno da išta kažem. Gdje je moje samopouzdanje? Prohujalo, nestalo, izbrisano? Jebi se, moja nesuđena draga, jebi se.
- Cure, hoćete biti ljubazne pa odvesti curu gore, pozvala sam joj taksi.
- Nema problema. Dodji.
Čujem dogovor. Ovo zadnje „dođi“ mora da je upućeno meni. Kako ona to misli dođi? Ispružit ću ruku. Oho, lakat. Ona zna. Ne volim kad me vode, volim pratiti. Krećemo. Stepenice.
- Hvala cure. Imala sam dogovor večeras. Nije se pojavila. Nadala sam se da će mi neka druga priči, barem da razgovaramo. Nije nijedna.
- Žao mi je. Znaš, nije Global mjesto za razgovore. Muzika je...
- ..preglasna. Znam, ali ipak...
Šta da pričam sa njima. Da li da se izjadam, da li da ih uhvatim na patetiku, to uvijek pali. Da li da ih zamolim da me uvedu u društvo, da im objasnim kako je to biti dvostruko sjeban. Slijepa lezba... Neću. Ponos mi nitko ne može oduzeti. Samopoštovanje možda ali ponos nikad.
- Evo tvog taksija.
- Hvala, cure...
I eto me, vožnja kući. Još malo i moći ću plakati. A njih dvije, da li sada razgovaraju o meni? Da li me žale ili se zgražaju? I šta je gore od toga?
Šta da sada radim, sad kad više nema smisla maštati...
