Kada se probudila još je neko vrijeme ležala u krevetu zatvorenih očiju. Kapci ponekad sasvim dobro dođu kao zaštita od gadnog svijeta koji se gura u našu svijest. Kao u ovom trenutku kada je tako teško pogledati oko sebe. I zato neka kapci još malo ostanu spušteni dok razmišlja o boljim vremenima, o toplom stanu, o vodovodu, o čistim površinama bez prašine i friško okrečenim zidovima. Kapci miruju dok se pokušava sjetiti kada se zadnji puta osjetila voljenom. A onda naglo otvara oči.
Ustajanje iz kreveta je prokleto teška stvar kada nema razloga za ustajanje. Ana pokušava smisliti razlog, barem jednu malu zgodnu stvarčicu koja je očekuje danas, da joj da zalet za onaj prvi, najteži korak - onaj kada toplu nogu izvlačiš ispod popluna i pružaš ju na milost i nemilost hladnoj sobi. Ne nalazi ništa.
Duboko uzdahne i ustane.
Možda da danas malo prošeta do grada i gleda ljude. Možda da posjeti neke ljude iz davnina, neke ljude koji su bili prijatelji prije nego se život pretvorio u ovo. Ali onda u razgovoru postaviti će dragi ljudi ono strašno pitanje KAKO SI i ona će zašutjeti.
I bol je sada tu. Dobrodošla bol koja označava početak kraja njenog sjebanog života. Bol koja izjednačava zvuk cijepanja drva, padanje kiše i neumorno lupanje po gitari iz susjedne sobe. Vlasnik prstiju koje dodiruju gitaru ne pita nikada da li je dobro. On to želi znati najmanje od svih.
A bila je princeza u prošlim životima. Bila je ljubimica muškaraca i žena, bila je voljena, sposobna poslovna žena. Ruke su joj bile njegovane, kosa blistava. Zrno graška na kojem je ležala sada je postalo njena postelja.
Samo to zrno još podsjeća na život kakav je nekad bio.
Sjela je na stari, oguljeni stolac sa grčem na licu očajnički se pokušavajući sjetiti razlog da progura još jedan dan. Sin? Više mu vrijedi mrtva nego živa jer polako mu postaje voljeni teret. Onaj teret koji najviše pritišće.
Ostalo???
Pa ovaj dan nije ništa lošiji za kraj od bilo kojeg drugog, pomisli Ana i po prvi puta nakon dugog vremena ona se ustane sa nadom. Krene krepkim korakom, onim kojim je hodala kada je cilj bila budućnost, prema komodi i gotovo da se smiješak ocrtava na njenim usnama.
Vadi šuškavu žutu vrećicu i istresa njen sadržaj na stol. Šarene ovale tabletica ona slaže po boji. Slaže dugu, taj sklop boja koji je nekad značio sreću.
"Nekad" život bi možda bio moguć bez te riječi.
I guta ih, jednu po jednu, po redu zaljevajući ih sirupom jakog okusa mente. Crvena, žuta, zelena, plava, ljubičasta. Pa još jednom, pa još jednom, pa još jednom, pa još jednom.
A onda se zavuče natrag u još uvijek njenim tijelom zagrijan krevet i ponovo spusti kapke na umorne oči.
Da ih više nikad ne podigne.
