- Veče – pozdravila je Ixia ušavši u kuhinju nakon radnog dana.
- Veče – odgovorili su starci. – Hoćeš pojesti nešto?
- Radije bih porazgovarala. – reče ona pa sjedne u fotelju preko puta njih. – Danas mi je Sestra rekla za jedan posao. Velike su šanse da ga dobijem a posao je neusporedivo bolji od ovoga sad. Plaća je dupla, posao je odgovorniji, pružaju mi mogućnost doškolovanja...sve u svemu, prilika koju je ludo propustiti. Ali, nije u Zagrebu. Na Moru je.
- Moru? – zaprepasti se mama. – Ixia, dijete, znaš da sam ja došla iz malog mjesta ovdje. Nisam to napravila bez veze, stvar ti je u tome da tamo nema perspektive. A i znaš kakva si. Samo posao, posao, posao, samo rad, rad, rad. Nije ti to neko rješenje.
- Normalno da nije rješenje. Glupost. Tamo moraš iznajmiti stan pa si opet na istom. Kad dođe ljeto dići će ti cijenu stanarine ili će te izbaciti iz stana. Nisi valjda luda da odlaziš iz Zagreba. Osim toga, ima ti majka pravo. Tamo ne znaš nikoga i upasti ćeš u onaj zatvoreni krug „posao-kuća“. Bolje ti je da ostaneš tu i da si nađeš nekoga. – složi se Stari sa Starom
- Znaš, tata i ja smo razgovarali. Trebala bi se upisati u „Klub neženja“ možda si tamo....Ixia...
Ali Ixia ih više nije slušala. Naizgled mirno izašla je iz kuhinje i otišla u svoju sobu. Preumorna da bi još jedamput slušala priče o tome kako je krajnje vrijeme da si nađe nekoga i da bi možda trebala malo smanjiti kriterije. Udati se, roditi djecu. Uvalila se na krevet, zapalila cigaretu, dograbila daljinski. Gledala je televizor ali nije vidjela ništa. Razmišljala je. Dobra je ta solucija, ta sa Morem. Jutros je pričala sa Zmajem, sve su pretresle. Može se, samo će se morati organizirati. Valjda će i Zmajka moći tamo naći posao, ako ništa drugo onda sezonski. A preko zime neka piše. Osim što je prilika dobra važno se maknuti od doma. Ovo više stvarno nema smisla. Još jedan razgovor o muževima i djeci i tome kako se treba ponašati i kako izgledati da bi našla nekog prikladnog tipa i poludit će. Još jedna sugestija i ...
Nikad dovoljno dobra. Nikad. Mogla je biti bolja sportašica. Koliko god daleko dogurala na poslu to nije bilo dovoljno. U zadnje vrijeme svi se razgovori svode na prigovaranje i ispravljanje njenih grešaka. Zato izbjegava biti kod kuće.
Osjetila je bol u želucu.
Kucanje na vratima.
- Jel' se ljutiš? – upita mama kroz poluotvorena vrata – Zbog „Kluba Neženja“.
- Ma ne ljutim se.
- Ma mi smo samo htjeli...Gle, ako odeš na More, radoholičarka kakva jesi, nikad si nikog nećeš naći. A vrijeme je da...
- Mama, mene ne interesiraju dečki.
Tišina. Da li je prošlo pet sekundi ili je prošlo par sati, kao što se činilo prije nego što je majka progovorila? Tko zna. Zavrtilo joj se u glavi, mišići su zatitrali pa se potpuno opustili. Rekla je. Izgovoreno je. Svi njihovi snovi, sva njihova nadanja padaju u vodu. Kako im objasniti da je ona ista ona Ixia koja je bila dok nije izgovorila ove riječi? Kako kada je sada promašaj, kada nije kćerka kakva je trebala biti.
- Već smo tata i ja posumnjali. Dobro, tebe nikad nisu interesirala djeca. Glavno je da si ti sretna, mi samo ne želimo da uvijek budeš sama.
- Nisam sama mama. Već sam dvije godine u vezi. Sretna sam.
- Zmajka?
- Da, zmajka.
- To je kad ti nama ništa ne govoriš. A zašto ona nikada ne dođe tu, na ručak ili nešto...koliko puta smo ti rekli da dovedeš nekoga.
„Da, mama, ali niste misli na ženu.“ pomisli Ixia. Maštali ste o muškarcu, htjeli ste za mene život nalik vašem. Htjeli ste da budem kao Sestra.
- Da li njeni znaju za vas?
- Znaju da je ona lezbijka ali ne znaju da smo zajedno. U stvari znaju ali ne zvanično. Oni me vole i prihvaćaju...
Sjedila je mama još neko vrijeme. Šta da kaže. Kako se sa tim nositi?
Ustala je.
Ruka je bila na kvaki kada je ponovo progovorila.
- Ixia, ti si moja kćerka i uvijek ćeš to biti. Nama je najvažnije da ti budeš sretna.
Vrata su se zatvorila iza nje. Ixia se počela tresti. Mobitel u ruci i poruka Zmajki „autala sam se staroj“. Suze su se skupljale u očima a smijeh se penjao uz grlo. Razočarana sobom, kao da je sada prvi puta sebi priznala. Ponosna zbog hrabrosti. Šta će sada biti?
Gdje je olakšanje koje dolazi sa autanjem?
Zmajka zove. Nevjerica, zbunjenost, smijeh. Celini komentari.
Suze i dalje guše, gdje je olakšanje?
Drugi dan, majka se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Na njoj se vidi, nije spavala cijelu noć. Stari čita novine, gleda televiziju, radi sve da ne podigne pogled i ne pogleda u nju. Nema teksta. Niti „dobro jutro“. Napetost u stanu je nemjerljiva, daleko je iznad granice podnošljivosti. Ide u šetnju. Ide bilo gdje. Daleko od činjenice da svi znaju i da svi misle isto.
Zmajka joj priča priče u koje ona samo djelomično vjeruje. Kaže da je to normalno, da će se smiriti kada prestane iznad njene glave svjetliti neonski natpis sa strelicom prema dolje „Lezbijka“. Neka im da vremena, sve će biti ok. U stvari su sasvim dobro prihvatili.
Zna Ixia da jesu. Ali teško je.
Teško.
- Radije bih porazgovarala. – reče ona pa sjedne u fotelju preko puta njih. – Danas mi je Sestra rekla za jedan posao. Velike su šanse da ga dobijem a posao je neusporedivo bolji od ovoga sad. Plaća je dupla, posao je odgovorniji, pružaju mi mogućnost doškolovanja...sve u svemu, prilika koju je ludo propustiti. Ali, nije u Zagrebu. Na Moru je.
- Moru? – zaprepasti se mama. – Ixia, dijete, znaš da sam ja došla iz malog mjesta ovdje. Nisam to napravila bez veze, stvar ti je u tome da tamo nema perspektive. A i znaš kakva si. Samo posao, posao, posao, samo rad, rad, rad. Nije ti to neko rješenje.
- Normalno da nije rješenje. Glupost. Tamo moraš iznajmiti stan pa si opet na istom. Kad dođe ljeto dići će ti cijenu stanarine ili će te izbaciti iz stana. Nisi valjda luda da odlaziš iz Zagreba. Osim toga, ima ti majka pravo. Tamo ne znaš nikoga i upasti ćeš u onaj zatvoreni krug „posao-kuća“. Bolje ti je da ostaneš tu i da si nađeš nekoga. – složi se Stari sa Starom
- Znaš, tata i ja smo razgovarali. Trebala bi se upisati u „Klub neženja“ možda si tamo....Ixia...
Ali Ixia ih više nije slušala. Naizgled mirno izašla je iz kuhinje i otišla u svoju sobu. Preumorna da bi još jedamput slušala priče o tome kako je krajnje vrijeme da si nađe nekoga i da bi možda trebala malo smanjiti kriterije. Udati se, roditi djecu. Uvalila se na krevet, zapalila cigaretu, dograbila daljinski. Gledala je televizor ali nije vidjela ništa. Razmišljala je. Dobra je ta solucija, ta sa Morem. Jutros je pričala sa Zmajem, sve su pretresle. Može se, samo će se morati organizirati. Valjda će i Zmajka moći tamo naći posao, ako ništa drugo onda sezonski. A preko zime neka piše. Osim što je prilika dobra važno se maknuti od doma. Ovo više stvarno nema smisla. Još jedan razgovor o muževima i djeci i tome kako se treba ponašati i kako izgledati da bi našla nekog prikladnog tipa i poludit će. Još jedna sugestija i ...
Nikad dovoljno dobra. Nikad. Mogla je biti bolja sportašica. Koliko god daleko dogurala na poslu to nije bilo dovoljno. U zadnje vrijeme svi se razgovori svode na prigovaranje i ispravljanje njenih grešaka. Zato izbjegava biti kod kuće.
Osjetila je bol u želucu.
Kucanje na vratima.
- Jel' se ljutiš? – upita mama kroz poluotvorena vrata – Zbog „Kluba Neženja“.
- Ma ne ljutim se.
- Ma mi smo samo htjeli...Gle, ako odeš na More, radoholičarka kakva jesi, nikad si nikog nećeš naći. A vrijeme je da...
- Mama, mene ne interesiraju dečki.
Tišina. Da li je prošlo pet sekundi ili je prošlo par sati, kao što se činilo prije nego što je majka progovorila? Tko zna. Zavrtilo joj se u glavi, mišići su zatitrali pa se potpuno opustili. Rekla je. Izgovoreno je. Svi njihovi snovi, sva njihova nadanja padaju u vodu. Kako im objasniti da je ona ista ona Ixia koja je bila dok nije izgovorila ove riječi? Kako kada je sada promašaj, kada nije kćerka kakva je trebala biti.
- Već smo tata i ja posumnjali. Dobro, tebe nikad nisu interesirala djeca. Glavno je da si ti sretna, mi samo ne želimo da uvijek budeš sama.
- Nisam sama mama. Već sam dvije godine u vezi. Sretna sam.
- Zmajka?
- Da, zmajka.
- To je kad ti nama ništa ne govoriš. A zašto ona nikada ne dođe tu, na ručak ili nešto...koliko puta smo ti rekli da dovedeš nekoga.
„Da, mama, ali niste misli na ženu.“ pomisli Ixia. Maštali ste o muškarcu, htjeli ste za mene život nalik vašem. Htjeli ste da budem kao Sestra.
- Da li njeni znaju za vas?
- Znaju da je ona lezbijka ali ne znaju da smo zajedno. U stvari znaju ali ne zvanično. Oni me vole i prihvaćaju...
Sjedila je mama još neko vrijeme. Šta da kaže. Kako se sa tim nositi?
Ustala je.
Ruka je bila na kvaki kada je ponovo progovorila.
- Ixia, ti si moja kćerka i uvijek ćeš to biti. Nama je najvažnije da ti budeš sretna.
Vrata su se zatvorila iza nje. Ixia se počela tresti. Mobitel u ruci i poruka Zmajki „autala sam se staroj“. Suze su se skupljale u očima a smijeh se penjao uz grlo. Razočarana sobom, kao da je sada prvi puta sebi priznala. Ponosna zbog hrabrosti. Šta će sada biti?
Gdje je olakšanje koje dolazi sa autanjem?
Zmajka zove. Nevjerica, zbunjenost, smijeh. Celini komentari.
Suze i dalje guše, gdje je olakšanje?
Drugi dan, majka se ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Na njoj se vidi, nije spavala cijelu noć. Stari čita novine, gleda televiziju, radi sve da ne podigne pogled i ne pogleda u nju. Nema teksta. Niti „dobro jutro“. Napetost u stanu je nemjerljiva, daleko je iznad granice podnošljivosti. Ide u šetnju. Ide bilo gdje. Daleko od činjenice da svi znaju i da svi misle isto.
Zmajka joj priča priče u koje ona samo djelomično vjeruje. Kaže da je to normalno, da će se smiriti kada prestane iznad njene glave svjetliti neonski natpis sa strelicom prema dolje „Lezbijka“. Neka im da vremena, sve će biti ok. U stvari su sasvim dobro prihvatili.
Zna Ixia da jesu. Ali teško je.
Teško.
