Barbara je zatvorila veliku, debelu knjigu sa treskom. Gotovo za danas. Pogledala je kaos na svom radnom stolu, izabrala nekoliko olovaka, dvije ili tri posjetnice, notes, cigarete sa upaljačem i mobitel pa sve to strpala u torbu. Ostatak sitnica sa stola je jednostavno nagurala u najveću ladicu a poravnavanjem papira koje još nije riješila dobila je privid urednosti. Još je jednom pogledala po uredu pa zaključivši da je sve u redu, polako se uputi prema autu.
Lijep dan. Otvoren prozor na autu. Na semaforu pogleda u stranu i viri u susjedne aute. Voli gledati kako ljudi pjevaju, kada su sami. Izgledaju kao ribe.
Barbara ponekad vjeruje da je njen mali Clio kao stari konj. Zna svoje puteve. Eto, već je na putu prema Bruni, bez nekog razmišljanja kojim putem da vozi. Ali opet, u zadnjih par mjeseci kao da svi putevi vode do Brune. Već je skretala prema njenoj zgradi kada se sjeti da je obećala kupiti voće. Polukružno i sasvim nepropisno okretanje i već je bila na putu prema tržnici. Ili, kada već kupuje da svrati do shoping centra? Može.
A Shoping centar je okupan u svjetlosti. Iako je krenula samo po voće, uzme ona njihova velika kolica i zaputi se među redove. Čokolade. Bruna voli čokoladu. Milka sa bademom. Neka budu dvije. Možda neki sokić. I malo vina. Velik izbor voća radi je pohlepnom pa odabere daleko više od onoga po što je došla. A onda se sjeti da je Bruna pričala onoj knjizi Ane Rice, kako li se zvala, pa krene prema polici sa knjigama. Bingo! Kako će se Bruna veseliti!
Balansirajući vrećama u jednoj ruci i torbom, koju je prekopavala u potrazi za mobitelom, hodala je prema autu. Mobitel pronadjen. Brzo biranje napamet naučenog broja.
- Bruna, mila, jesi gladna? Šta bi jela? Hoćeš da idemo na pizzu ili da donesem nešto iz McDonaldsa?
- Donesi pizzu. Jumbo. Ana-Marija mi je tu.
- Dobro....budem. Bruna, za večeras...idemo?
- Idemo, naravno. Jedva čekam. Ajde, žuri. Vidimo se. Pusa, pusa, pusa.
I klik. Prekinuta veza.
Barbara se nasmiješi. Tako je slatka. Bruna. Jedan pogled na nju i postala joj je opsesija. Tako sitna, tako tamnoputa i tamnooka. I ona hrpa kovrčave neukrotive kose. Smiješak je postajao sve širi.
Gužva u gradu. Parkiralište krcato. Dosta joj je ljudi za danas. Želi u kadu.
Stan je pozdravi mirisom kave.
- Hej, vas dvije! Ima li šalica za mene?
Bruna okrene glavu. Pogledi im se spoje, smješci uljepšaju lica. Bruna skoči iz fotelje i zaleti se Barbari u zagrljaj.
- Evo moje Mary Poppins! – veselo uzvikne.
- Koga? – Barbara se ukoči.
- Mary Poppins! Ti si kao Mary Poppins. Život je dosadan i bijedan i onda se pojaviš ti i sve postane vedro i natjeraš igračke da se same pospreme i uskačemo u slike na trotoaru i lebdimo pod stropom...
- Bruna...
- Pa, da! Čak si imala kišobran kada sam te upoznala. Sjećaš se...padala je kiša. Reci mi sad iskreno, jesi li doletjela? Znam, ti jesi moja savršena dadilja.
Barbara se izvuče iz Bruninog zagrljaja. Ramena su se ukrutila, oči su potamnile. Mary Poppins? Ona je njoj Mary Poppins? Zar je ona njoj samo ulaznica za zabavni park?
Pogleda u Ana-Mariju koja ju je promatrala. Ana, Brunina starija sestra je vrlo empatična osoba ali i najnezainteresiranije stvorenje bi shvatilo što se dešava u Barbarinoj glavi.
- Bruna...
- Jesam li nešto krivo rekla? – Bruna se zbuni i povuče, ne shvaćajući.
- Nisi. Samo ja sam....Da li ti....Bruna, ja ne želim da me gledaš kao..da li ti mene stvarno doživljavaš tako? Kao dadilju? Kao skrbnicu? Mamu?
Zadnju je riječ jedva izgovorila. Stegnulo se grlo. Odjednom postalo suho.
Bruna shvati.
- Ne! Ne! Nisam tako mislila...mislila sam samo da je život kao bajka od kada tebe znam. Ti si me začarala. Uz tebe...kao u Ringišpilu. Ti pokrećeš konjiće...
Ali Barbara više nije bila sigurna. Nasmijala se sa razumjevanjem pa sjela na trosjed do Ana-Marije.
- Kako beba? Rita li se?
I dok je slušala njen izvještaj sa zadnjeg ultrazvuka Barbara se začudi u shvatanju; ljubav je stvarno krhka stvar, kao kristal. I pjesma ptice je može razbiti.
A njena u trenutku ...napukla.
Barbara ponekad vjeruje da je njen mali Clio kao stari konj. Zna svoje puteve. Eto, već je na putu prema Bruni, bez nekog razmišljanja kojim putem da vozi. Ali opet, u zadnjih par mjeseci kao da svi putevi vode do Brune. Već je skretala prema njenoj zgradi kada se sjeti da je obećala kupiti voće. Polukružno i sasvim nepropisno okretanje i već je bila na putu prema tržnici. Ili, kada već kupuje da svrati do shoping centra? Može.
A Shoping centar je okupan u svjetlosti. Iako je krenula samo po voće, uzme ona njihova velika kolica i zaputi se među redove. Čokolade. Bruna voli čokoladu. Milka sa bademom. Neka budu dvije. Možda neki sokić. I malo vina. Velik izbor voća radi je pohlepnom pa odabere daleko više od onoga po što je došla. A onda se sjeti da je Bruna pričala onoj knjizi Ane Rice, kako li se zvala, pa krene prema polici sa knjigama. Bingo! Kako će se Bruna veseliti!
Balansirajući vrećama u jednoj ruci i torbom, koju je prekopavala u potrazi za mobitelom, hodala je prema autu. Mobitel pronadjen. Brzo biranje napamet naučenog broja.
- Bruna, mila, jesi gladna? Šta bi jela? Hoćeš da idemo na pizzu ili da donesem nešto iz McDonaldsa?
- Donesi pizzu. Jumbo. Ana-Marija mi je tu.
- Dobro....budem. Bruna, za večeras...idemo?
- Idemo, naravno. Jedva čekam. Ajde, žuri. Vidimo se. Pusa, pusa, pusa.
I klik. Prekinuta veza.
Barbara se nasmiješi. Tako je slatka. Bruna. Jedan pogled na nju i postala joj je opsesija. Tako sitna, tako tamnoputa i tamnooka. I ona hrpa kovrčave neukrotive kose. Smiješak je postajao sve širi.
Gužva u gradu. Parkiralište krcato. Dosta joj je ljudi za danas. Želi u kadu.
Stan je pozdravi mirisom kave.
- Hej, vas dvije! Ima li šalica za mene?
Bruna okrene glavu. Pogledi im se spoje, smješci uljepšaju lica. Bruna skoči iz fotelje i zaleti se Barbari u zagrljaj.
- Evo moje Mary Poppins! – veselo uzvikne.
- Koga? – Barbara se ukoči.
- Mary Poppins! Ti si kao Mary Poppins. Život je dosadan i bijedan i onda se pojaviš ti i sve postane vedro i natjeraš igračke da se same pospreme i uskačemo u slike na trotoaru i lebdimo pod stropom...
- Bruna...
- Pa, da! Čak si imala kišobran kada sam te upoznala. Sjećaš se...padala je kiša. Reci mi sad iskreno, jesi li doletjela? Znam, ti jesi moja savršena dadilja.
Barbara se izvuče iz Bruninog zagrljaja. Ramena su se ukrutila, oči su potamnile. Mary Poppins? Ona je njoj Mary Poppins? Zar je ona njoj samo ulaznica za zabavni park?
Pogleda u Ana-Mariju koja ju je promatrala. Ana, Brunina starija sestra je vrlo empatična osoba ali i najnezainteresiranije stvorenje bi shvatilo što se dešava u Barbarinoj glavi.
- Bruna...
- Jesam li nešto krivo rekla? – Bruna se zbuni i povuče, ne shvaćajući.
- Nisi. Samo ja sam....Da li ti....Bruna, ja ne želim da me gledaš kao..da li ti mene stvarno doživljavaš tako? Kao dadilju? Kao skrbnicu? Mamu?
Zadnju je riječ jedva izgovorila. Stegnulo se grlo. Odjednom postalo suho.
Bruna shvati.
- Ne! Ne! Nisam tako mislila...mislila sam samo da je život kao bajka od kada tebe znam. Ti si me začarala. Uz tebe...kao u Ringišpilu. Ti pokrećeš konjiće...
Ali Barbara više nije bila sigurna. Nasmijala se sa razumjevanjem pa sjela na trosjed do Ana-Marije.
- Kako beba? Rita li se?
I dok je slušala njen izvještaj sa zadnjeg ultrazvuka Barbara se začudi u shvatanju; ljubav je stvarno krhka stvar, kao kristal. I pjesma ptice je može razbiti.
A njena u trenutku ...napukla.
