Zmajkini monolozi

Stiglo je pismo. Nestrpljiva je Ona i brzo ga otvara. Šušti papir u njenim rukama dok oči nestrpljivo i gladno čitaju prvu rečenicu:
„Trebala si biti sigurno tlo na kojem bi ja polako otkrivala sebe, umjesto toga postala si moj zemljotres.“
Nepozvane suze mute pogled i ostatak će pisma biti pročitan kasnije kada se mrena uspomena odmakne i kada emocije budu slabije od atomske bombe. Pokušaj artikuliranja osjećaja nemoguć je, nažalost. Kako opisati savršenu sreću?

Global, previše je zavidnih pogleda upereno u njih dvije. Njihove ruke se traže, prsti se isprepliću. I kada je zabava razuzdana pogledi im se traže. Ljubomora ne postoji izmedju njih dvije, one su sigurne u svoju ljubav, u ljubav koju daju, i ljubav koju primaju.
Bazen, previše heteroseksualaca koji nebi bili oduševljeni poljupcima. Ali pogledi se ljube. I dodiri su vreli kao i prvog dana. I igre u vodi su igre djece koja vole bezuvjetno i čisto, i nema straha i nema srama.
Šareni dječiji traktor, i ona koja drži šiltericu i gleda prema svojoj dragoj i muče kao i lutka krave koja joj je iza leđa. I zelenkasti bombon koji će joj ispasti iz usta ako ne prestane mukati.
I smijeh i dobrodušno ruganje kada se u strahu od tigra prozor zatvara brzinom svjetlosti. I šapat i prigušeni smijeh na povratku kući.
Traktor i Wc papiri kada su se osjetile zaštitnicama okoliša pa onda vatra koja je gorjela svu noć i radile nevjerojatne sjene i koja je njihovim tijelima davala nepostojeću narančastu boju vatre koja je gorjela pored njih i u njima.
Rijeka Kupa i polusrušeno drvo i ponos jedne dok druga skače na glavu, sa mjesta na koje se ni jedna druga žena nije popela. I upoznavanje sa ocem, koji je sa poštovanjem gledao skok.
I jedan drugi skok, neusporediv sa prvim. Godinu dana kasnije.
Prepuštanje, i prvi dodiri i suze, kojih sada više nema. Još jedan Veliki triumf.
Opisati savršenu sreću nemoguće je. Ali ne zaboravlja se putovanje sa krivo okrenutom kartom i triumfalni uzvik kada se na benzinskoj kupila Traubisoda, koju njena ljubav tako voli. Histerična sreća sunčanog travanjskog dana kada su usvojile najmiliju „djevojčicu“ na cijelome svijetu i, par dana kasnije, njeni prvi samostalni koraci. Na igralištu.
Vatromet pred prozorom samo njima u čast (pa što ako je bila Nova godina, pa što ako vatrometaši nisu znali za koga je?) sjetio ih je na neki drugi vatromet i sendvič tako dugo čekan, a pokvaren.
I razbijanje zle magije Đurđevdana, putovanjem u prošlost. Ležaljke na travanjskom suncu i čitanje „Mrnjau, grizu me“ i vođenje ljubavi koje nikada neće biti zaboravljeno. Onda i tamo. Kao za oproštaj.
Zašto je tako teško drugima opisati svoje osjećaje? Zašto su riječi ljubavi tako šture i nedovoljne?
Kako se može desiti da sjediš, dok muzika trešti i žene se uvijaju, sa njenom rukom u tvojoj ruci i zavidiš sama sebi jer imaš ono što nitko nema.
Čistu ljubav, razumjevanje, prijateljstvo, podršku, strast – sve u jednom.
Sretno ti Valentinovo, Milo Moje.
Kujo dugodlaka.