Valjda će im deset palačinki biti dovoljno, pomisli Lidija završivši čokoladiranje friško ispečenih palačinki pa ih aranžira na tanjuriću i krene prema Sanjinoj sobi. Sa smiješkom pritisne kvaku, koja ne zaškripi, i manevrirajući tanjurom otvori vrata.
Nije vidjela ništa. Samo brzo odvajanje, samo odmicanje, samo glumu da se trenutak prije nije desio poljubac.
Hrapavim glasom Lidija reče: „Oprostite...evo palačinke“ pa ih ostavi na ormariću i na brzinu napusti sobu.
„Shit“ procjedi Sanja „Mama, čekaj...“
Ali Lidija nije mogla čekati. Nije mogla zamisliti da se sad vodi razgovor o viđenom. Povukla se u svoju sobu i zaključala vrata za sobom. Sjela je na rub kreveta i pokrila lice rukama. Nije bilo sumnje u ono što je vidjela. Sanja i Irena su se ljubile. Onako kako se ljube muškarci i žene. Njena kćerka je...oh, ne može ni u mislima izgovoriti tu riječ...njena kćerka je lezbijka. Žena koja voli žene. Ona vodi ljubav sa ženama. Lezbača.
Što sam napravila krivo? Da li je kod kuće vidjela nešto što joj je ogadilo muškarce? Da li ona mrzi muškarce? Čini joj se da ne, uvijek su neki prijatelji oko nje...a i sa ocem se dobro slaže. Pa zašto onda?
Buntovnica, eto što je ona. Mora biti posebna. Lidija je osjetila kako u njoj raste bijes. Uvijek je sve moralo biti po njenom, uvijek su bile neke gluposti kao lajtmotiv njenog života. Ovo je samo točka na i. Jasno je kao dan da je to samo faza, možda samo eksperiment ili je ovo još samo jedna stvar u kojoj prkosi njoj, svojoj majci, koja se toliko žrtvovala za nju. Sve je dobila, sve! I ljubav i pažnju i sve što je poželjela...da li je u tome stvar? Da je imala brata ili sestru ne bi bila tako razmažena, tako sebična. Sigurna je da ni na trenutak nije pomislila kako će njoj biti kada sazna. Ako je i pomislila, samo je odmahnula rukom. I tako joj je samo na pameti kako da je se riješi i da ima cijeli stan samo za sebe.
Šta da radi? Najbolje bi bilo da istjera Irenu i Sanji zabrani....koga zavarava? Pa Sanja više nije dijete kojem možeš nešto zabraniti. Trebalo bi razgovarati sa njom. Jedino, ona ne želi razgovarati sa njom. U ovom trenutku jedino što želi je vidjeti svoju kćerku trudnu do zuba dok ostalo troje njene djece trčkaraju izmedju Sanje i njenog imaginarnog muža. Želi normalnu kćerku. Heteroseksualnu. Ali čekaj....pa ona je imala veze sa muškarcima – možda ona uopće nije lezbijka! Vjerojatno! Ta Irena, za nju ne zna. Istina, mala je simpatična i draga – do prije desetak minuta ju je voljela...ali, sad, kad razmišlja o tome...Nije li baš ta Irena ona koja je zavela njenu kćerku? A Sanja je povodljiva. Možda samo nije znala kako da ju odbije a da ne izgubi prijateljicu. Priznala je sama sebi, takvu prijateljicu je teško naći. Poštena je, vrijedna, pametna i ako zatreba pomoć, bilo kakva, ona je tu. Na nju se Sanja uvijek mogla osloniti, vrlo je pozitivno djelovala na nju. Vratila se u prošlost, prije Ireninog dolaska u njihov život i sjetila se....Irena je izvukla Sanju iz one jako loše faze...
Dozvolila si je djelićem uma pomisliti da možda to njena ljubav prema Ireni i nije tako nenormalna. Baš takvog bi joj muža poželjela...samo je spol u pitanju. I sad, da li je spol baš tako važan? Da li je to možda jednako normalno? Priča se na televiziji, u novinama...pa onaj njihov prajd. Ne zna.
Ali jako dobro zna da ne želi da neka od susjeda sazna, niti da samo pomisli, da je njena kćerka drugačija. Pokazivati će na Sanju prstom, rugati joj se. Kako se zvao onaj film? One mrtve djevojke. Da li je to sudbina koja čeka Sanju? Naše društvo nije spremno za homoseksualce, ona prva nije. A ona ju voli – kako će to prihvatiti neko kome do njih opće nije stalo. Težak će joj biti život ako se ne vrati na pravi put. Put na kojem će voljeti muškarca.
Ljutnja se pretapala u žaljenje i Lidija je osjetila suze kako se skupljaju u kutovima očiju. Kako da joj pomogne? Šta da napravi?
Mora da joj nije lako uz sve te osudjujuće poglede. Nikad do sada nije mogla pomisliti da je lezbijka, nikada nije vidjela ni jedan dodir koji bi bio više nego prijateljski, nikada poljubac koji nije bio u obraz. Kako se suzdržavala do sada? Da li je to bilo zbog nje? Da ju ne povrijedi? Da se ne naljuti? Zar tako malo povjerenja ima u nju da joj nije mogla reći...dok joj je tupila o djeci i o vremenu da se skrasi i uda...
Ili je samo predvidjela situaciju koja se sada odigrava. Evo me, sjedim u sobi iza zaključanih vrata umjesto da....
Lidija duboko udahne i krene prema kuhinji. Izvadi kavu i šećer, pa stavi zakuhati vodu. Drugi puta u sat vremena krene prema vratima Sanjine sobe, ali ovaj puta pokuca. Sanja otvori vrata.
„Jeste za kavu, cure?“
Hrapavim glasom Lidija reče: „Oprostite...evo palačinke“ pa ih ostavi na ormariću i na brzinu napusti sobu.
„Shit“ procjedi Sanja „Mama, čekaj...“
Ali Lidija nije mogla čekati. Nije mogla zamisliti da se sad vodi razgovor o viđenom. Povukla se u svoju sobu i zaključala vrata za sobom. Sjela je na rub kreveta i pokrila lice rukama. Nije bilo sumnje u ono što je vidjela. Sanja i Irena su se ljubile. Onako kako se ljube muškarci i žene. Njena kćerka je...oh, ne može ni u mislima izgovoriti tu riječ...njena kćerka je lezbijka. Žena koja voli žene. Ona vodi ljubav sa ženama. Lezbača.
Što sam napravila krivo? Da li je kod kuće vidjela nešto što joj je ogadilo muškarce? Da li ona mrzi muškarce? Čini joj se da ne, uvijek su neki prijatelji oko nje...a i sa ocem se dobro slaže. Pa zašto onda?
Buntovnica, eto što je ona. Mora biti posebna. Lidija je osjetila kako u njoj raste bijes. Uvijek je sve moralo biti po njenom, uvijek su bile neke gluposti kao lajtmotiv njenog života. Ovo je samo točka na i. Jasno je kao dan da je to samo faza, možda samo eksperiment ili je ovo još samo jedna stvar u kojoj prkosi njoj, svojoj majci, koja se toliko žrtvovala za nju. Sve je dobila, sve! I ljubav i pažnju i sve što je poželjela...da li je u tome stvar? Da je imala brata ili sestru ne bi bila tako razmažena, tako sebična. Sigurna je da ni na trenutak nije pomislila kako će njoj biti kada sazna. Ako je i pomislila, samo je odmahnula rukom. I tako joj je samo na pameti kako da je se riješi i da ima cijeli stan samo za sebe.
Šta da radi? Najbolje bi bilo da istjera Irenu i Sanji zabrani....koga zavarava? Pa Sanja više nije dijete kojem možeš nešto zabraniti. Trebalo bi razgovarati sa njom. Jedino, ona ne želi razgovarati sa njom. U ovom trenutku jedino što želi je vidjeti svoju kćerku trudnu do zuba dok ostalo troje njene djece trčkaraju izmedju Sanje i njenog imaginarnog muža. Želi normalnu kćerku. Heteroseksualnu. Ali čekaj....pa ona je imala veze sa muškarcima – možda ona uopće nije lezbijka! Vjerojatno! Ta Irena, za nju ne zna. Istina, mala je simpatična i draga – do prije desetak minuta ju je voljela...ali, sad, kad razmišlja o tome...Nije li baš ta Irena ona koja je zavela njenu kćerku? A Sanja je povodljiva. Možda samo nije znala kako da ju odbije a da ne izgubi prijateljicu. Priznala je sama sebi, takvu prijateljicu je teško naći. Poštena je, vrijedna, pametna i ako zatreba pomoć, bilo kakva, ona je tu. Na nju se Sanja uvijek mogla osloniti, vrlo je pozitivno djelovala na nju. Vratila se u prošlost, prije Ireninog dolaska u njihov život i sjetila se....Irena je izvukla Sanju iz one jako loše faze...
Dozvolila si je djelićem uma pomisliti da možda to njena ljubav prema Ireni i nije tako nenormalna. Baš takvog bi joj muža poželjela...samo je spol u pitanju. I sad, da li je spol baš tako važan? Da li je to možda jednako normalno? Priča se na televiziji, u novinama...pa onaj njihov prajd. Ne zna.
Ali jako dobro zna da ne želi da neka od susjeda sazna, niti da samo pomisli, da je njena kćerka drugačija. Pokazivati će na Sanju prstom, rugati joj se. Kako se zvao onaj film? One mrtve djevojke. Da li je to sudbina koja čeka Sanju? Naše društvo nije spremno za homoseksualce, ona prva nije. A ona ju voli – kako će to prihvatiti neko kome do njih opće nije stalo. Težak će joj biti život ako se ne vrati na pravi put. Put na kojem će voljeti muškarca.
Ljutnja se pretapala u žaljenje i Lidija je osjetila suze kako se skupljaju u kutovima očiju. Kako da joj pomogne? Šta da napravi?
Mora da joj nije lako uz sve te osudjujuće poglede. Nikad do sada nije mogla pomisliti da je lezbijka, nikada nije vidjela ni jedan dodir koji bi bio više nego prijateljski, nikada poljubac koji nije bio u obraz. Kako se suzdržavala do sada? Da li je to bilo zbog nje? Da ju ne povrijedi? Da se ne naljuti? Zar tako malo povjerenja ima u nju da joj nije mogla reći...dok joj je tupila o djeci i o vremenu da se skrasi i uda...
Ili je samo predvidjela situaciju koja se sada odigrava. Evo me, sjedim u sobi iza zaključanih vrata umjesto da....
Lidija duboko udahne i krene prema kuhinji. Izvadi kavu i šećer, pa stavi zakuhati vodu. Drugi puta u sat vremena krene prema vratima Sanjine sobe, ali ovaj puta pokuca. Sanja otvori vrata.
„Jeste za kavu, cure?“
