Tatjana je odlučila od danas više ne muljati sebe. Nema više odgađanja, nema više čekanja, nema više mazanja očiju samoj sebi. Sjela je za stol i uzela papir i olovku.
Koja je situacija: odselila se od staraca u svoj stan, završila je fakultet, zaposlila se, ima nekoliko dobrih prijatelja i puno frendova, kupila je auto za gotovinu, ima mačku, mlada je, privlačna, sposobna, komunikativna.
Šećer dolazi na kraju – ima djevojku kakva se samo poželjeti može a njihova je veza savršena.
Nije loše, pomisli Tatjana.
Što još trebam: perilicu posuđa, novi ormarić za cipele, zimske gume za auto.
I bršljan s jednog zida visokog, gorko se nasmije sama sebi.
Kada pogleda u retrovizor vidi samo sunce i cvijeće. Nema oblaka, nema magle.
Sve dok se nije pojavila Nataša.
Tatjana i Maja ne žive zajedno ali se trude svaku slobodnu minutu provesti jedna sa drugom i to im jako dobro ide. Imaju posao u istoj firmi, imaju zajedničke prijatelje, imaju budućnost.
Ali Nataša...
Nataša je prijateljica od prijateljice. Pojavila se na jednoj kavi i, naizgled je sve izgledalo normalno. Pričalo se, zezalo, smijalo...ali Tatjana nije mogla skinuti pogled sa Nataše. Što je bilo to što je toliko zaokupilo njenu pažnju? Neki čudan način na koji bi se iskrivila Natašina usna kada bi se nasmijala, poseban način zvuka njezinog slova T, ili možda direktnost pogleda koji je bez skrupula ulazio preduboko u Tanjine oči. Bilo kako bilo, na svaki pogled je uzvratila jednakim. U glavi su se vrtili polusekundni filmići o golom tijelu koje se uvija i usnama koje se spajaju. Popila je još gutljaj kave, pokušavajući se spustiti na zemlju. Nije išlo. Misli su i dalje bludile. Pitala se kakve su šanse da se ...a onda se prenula. Maja. Više od dvije godine savršene veze. Ljubav. Šta joj je??
No pogled je i dalje bježao prema Nataši. I necenzurirane misli.
- Žao mi je društvo, moram ići. – ustala je od stola.
- Kuda? Pa nismo li trebale poslije otići do Getroa? – zbunjeno ju pogleda Maja.
- Budemo. Sad sam se sjetila, moram ići obaviti nešto. Zaboravila sam. Javim se...
I nestane. Ode iz kafića. Na zrak. Da si dođe.
Pretpostavila je da se sada za stolom priča o njoj i njenom čudnom ponašanju. To je pretpostavila ali je sasvim sigurno znala da Nataša dobro zna o čemu se radi. Isuse, kakva je to žena. Činilo joj se da nikada nije osjetila takvu želju prema nekome. U jednom trenutku bila je spremna napraviti sve za par sati Nataše nasamo a u drugom je pokušavala umiriti osjećaje u sebi i sjetiti se svoje ljubavi prema Maji. Znala je, Maja ne bi tolerirala izlete van veze. Znala je i da do prije sat vremena nikad ne bi pomislila da bi ona mogla poželjeti neku osim Maje.
Te noći kada je legla u krevet maštala je o Nataši. Zamišljala je način na koji se ljubi, kakav joj je miris, pogađala je kako svršava. Zaspala je sa tim mislima i razočarala se što nije u snovima nastavila maštariju.
Iduće jutro nije bilo ništa bolje, kao ni slijedeći dan. Jedina misao u njenoj glavi bila je Nataša i njen pogled kojim ju je izazivala.
Volim li Maju, ovo moram srediti. – rekla je sama sebi gledajući u svoj „ Imam-nemam“ popis.
Duboko uzdahne pa dohvati mobitel i nazove prijateljcu koja ih je upoznala sa Natašom. Zamolila je broj opravdavajući se interesom za neki namještaj o kojem je ova pričala. Broj je dobiven lako. Sada treba nazvati. Dolazi teži dio. Šta reći? Nije bitno, pomisli, zovi ju samo.
I nazvala je.
Telefon je zazvonio dve puta prije nego se Nataša javila.
- Halo?
- Bok, Nataša Tatjana je. Sjećaš se? Sandrina prijateljica?
- Oh, bok...kako se ne bih sjećala? ....slušaj, na poslu sam sada i nije mi baš neki trenutak za small talk. Može li kakva kava popodne? Oko pet?
- Baš sam te htjela to pitati.
- Super onda. Može u onom istom bircu?
- Može. Vidimo se....sori na smetnji...
- Ne smetaš...samo...ok, vidimo se. Bok
Tatjana prekine vezu i stane nepomično par minutaduboko dišući. Leptirići su se razletili po njenom želucu i uzaludno ih je pokušavala smiriti. Htjela je vrisnuti od sreće. Ide u kupaonu! Depilacija, pranje kose, uređivanje od glave do pete.
Pustila je vodu u kadu pa u nju ubacila dvije šake mirišljavih soli i sebe. Našamponirala je kosu, dograbila britvicu i ...stala. Maja. Šta ona to radi? Nije li se htjela sa Natašom naći da raščisti sama sa sobom i da ju izbaci iz misli? Da ponovo bude zadovoljna u svojoj vezi?
Ali, britvica je vec radila svoje a koža je postajala sve mekša i podatnija...
Šta bude, bude.
U pet sati obje su već sjedile za stolom i čekale da konobar donese naručene kave. Razgovor je zapinjao ali pogledi su išli kao podmazani. Pipale su oprezno po neutralnim temama sve dok nisu našle dovoljno zanimljivu i dovoljno bezopasnu. Ali nije to bilo ono što je Tatjana željela. Sjedila je preko puta Nataše, gledala ju i priznala sama sebi; ako me ova žena želi, bit ću njena. Učiniti ću sve da bude moja barem jednom...bez obzira na posljedice. Bez obzira na ljubav prema Maji.
A Nataša je vodila razgovor na skliske teme i dvosmislice su uskoro počele dominirati njihovim razgovorom. Oči su palile, riječi su poticale vatru. Tatjana to više nije mogla izdržati.
- Bit ću vrlo otvorena i iskrena....idemo do mene?
- Zašto? – Nataša će ne skidajući pogled sa Tanjinih usana
- Jer te moram imati. Sada.
- Pa uzmi me onda.
I krenule su prema stanu, obje već odavno spremne.
Maje nije bilo u Tanjinim mislima. Ničega nije bilo osim strasti koju je osjećala. Naveče će napraviti večeru i posuditi film i opet će biti dobra žena svojoj dragoj. Ali sada...sada vidi samo Natašu. I nada se da će se ovo ponoviti i ponoviti i ponoviti...
Šećer dolazi na kraju – ima djevojku kakva se samo poželjeti može a njihova je veza savršena.
Nije loše, pomisli Tatjana.
Što još trebam: perilicu posuđa, novi ormarić za cipele, zimske gume za auto.
I bršljan s jednog zida visokog, gorko se nasmije sama sebi.
Kada pogleda u retrovizor vidi samo sunce i cvijeće. Nema oblaka, nema magle.
Sve dok se nije pojavila Nataša.
Tatjana i Maja ne žive zajedno ali se trude svaku slobodnu minutu provesti jedna sa drugom i to im jako dobro ide. Imaju posao u istoj firmi, imaju zajedničke prijatelje, imaju budućnost.
Ali Nataša...
Nataša je prijateljica od prijateljice. Pojavila se na jednoj kavi i, naizgled je sve izgledalo normalno. Pričalo se, zezalo, smijalo...ali Tatjana nije mogla skinuti pogled sa Nataše. Što je bilo to što je toliko zaokupilo njenu pažnju? Neki čudan način na koji bi se iskrivila Natašina usna kada bi se nasmijala, poseban način zvuka njezinog slova T, ili možda direktnost pogleda koji je bez skrupula ulazio preduboko u Tanjine oči. Bilo kako bilo, na svaki pogled je uzvratila jednakim. U glavi su se vrtili polusekundni filmići o golom tijelu koje se uvija i usnama koje se spajaju. Popila je još gutljaj kave, pokušavajući se spustiti na zemlju. Nije išlo. Misli su i dalje bludile. Pitala se kakve su šanse da se ...a onda se prenula. Maja. Više od dvije godine savršene veze. Ljubav. Šta joj je??
No pogled je i dalje bježao prema Nataši. I necenzurirane misli.
- Žao mi je društvo, moram ići. – ustala je od stola.
- Kuda? Pa nismo li trebale poslije otići do Getroa? – zbunjeno ju pogleda Maja.
- Budemo. Sad sam se sjetila, moram ići obaviti nešto. Zaboravila sam. Javim se...
I nestane. Ode iz kafića. Na zrak. Da si dođe.
Pretpostavila je da se sada za stolom priča o njoj i njenom čudnom ponašanju. To je pretpostavila ali je sasvim sigurno znala da Nataša dobro zna o čemu se radi. Isuse, kakva je to žena. Činilo joj se da nikada nije osjetila takvu želju prema nekome. U jednom trenutku bila je spremna napraviti sve za par sati Nataše nasamo a u drugom je pokušavala umiriti osjećaje u sebi i sjetiti se svoje ljubavi prema Maji. Znala je, Maja ne bi tolerirala izlete van veze. Znala je i da do prije sat vremena nikad ne bi pomislila da bi ona mogla poželjeti neku osim Maje.
Te noći kada je legla u krevet maštala je o Nataši. Zamišljala je način na koji se ljubi, kakav joj je miris, pogađala je kako svršava. Zaspala je sa tim mislima i razočarala se što nije u snovima nastavila maštariju.
Iduće jutro nije bilo ništa bolje, kao ni slijedeći dan. Jedina misao u njenoj glavi bila je Nataša i njen pogled kojim ju je izazivala.
Volim li Maju, ovo moram srediti. – rekla je sama sebi gledajući u svoj „ Imam-nemam“ popis.
Duboko uzdahne pa dohvati mobitel i nazove prijateljcu koja ih je upoznala sa Natašom. Zamolila je broj opravdavajući se interesom za neki namještaj o kojem je ova pričala. Broj je dobiven lako. Sada treba nazvati. Dolazi teži dio. Šta reći? Nije bitno, pomisli, zovi ju samo.
I nazvala je.
Telefon je zazvonio dve puta prije nego se Nataša javila.
- Halo?
- Bok, Nataša Tatjana je. Sjećaš se? Sandrina prijateljica?
- Oh, bok...kako se ne bih sjećala? ....slušaj, na poslu sam sada i nije mi baš neki trenutak za small talk. Može li kakva kava popodne? Oko pet?
- Baš sam te htjela to pitati.
- Super onda. Može u onom istom bircu?
- Može. Vidimo se....sori na smetnji...
- Ne smetaš...samo...ok, vidimo se. Bok
Tatjana prekine vezu i stane nepomično par minutaduboko dišući. Leptirići su se razletili po njenom želucu i uzaludno ih je pokušavala smiriti. Htjela je vrisnuti od sreće. Ide u kupaonu! Depilacija, pranje kose, uređivanje od glave do pete.
Pustila je vodu u kadu pa u nju ubacila dvije šake mirišljavih soli i sebe. Našamponirala je kosu, dograbila britvicu i ...stala. Maja. Šta ona to radi? Nije li se htjela sa Natašom naći da raščisti sama sa sobom i da ju izbaci iz misli? Da ponovo bude zadovoljna u svojoj vezi?
Ali, britvica je vec radila svoje a koža je postajala sve mekša i podatnija...
Šta bude, bude.
U pet sati obje su već sjedile za stolom i čekale da konobar donese naručene kave. Razgovor je zapinjao ali pogledi su išli kao podmazani. Pipale su oprezno po neutralnim temama sve dok nisu našle dovoljno zanimljivu i dovoljno bezopasnu. Ali nije to bilo ono što je Tatjana željela. Sjedila je preko puta Nataše, gledala ju i priznala sama sebi; ako me ova žena želi, bit ću njena. Učiniti ću sve da bude moja barem jednom...bez obzira na posljedice. Bez obzira na ljubav prema Maji.
A Nataša je vodila razgovor na skliske teme i dvosmislice su uskoro počele dominirati njihovim razgovorom. Oči su palile, riječi su poticale vatru. Tatjana to više nije mogla izdržati.
- Bit ću vrlo otvorena i iskrena....idemo do mene?
- Zašto? – Nataša će ne skidajući pogled sa Tanjinih usana
- Jer te moram imati. Sada.
- Pa uzmi me onda.
I krenule su prema stanu, obje već odavno spremne.
Maje nije bilo u Tanjinim mislima. Ničega nije bilo osim strasti koju je osjećala. Naveče će napraviti večeru i posuditi film i opet će biti dobra žena svojoj dragoj. Ali sada...sada vidi samo Natašu. I nada se da će se ovo ponoviti i ponoviti i ponoviti...
