Idu dani. Još malo pa će Božić. Ih, što ne volim taj Božić. Ne, ne, ne, ne...nisam jedna od onih usamljenih ja sam jedna od ogorčenih!
I ovaj ću Božić, kao i prošli dočekati sa dragom. Štoviše, doći će i najdraže homo-prijateljice. Tko zna, možda svrati i moja srodna duša, moja sestra, moja najbolja hetero-prijateljica...Ovim putem ju nagovaram da to napravi. Imati ćemo bor i kuglice i svijeće i božićne pjesme.
A vani će biti gomila idiota. Tisuće i tisuće mladih kretena koji ne znaju ništa bolje nego bacati petarde. Govor mržnje, ha?
Tek sam počela.
Jučer sam izašla izvesti kuju. Tia je iskusna Balkonka, puno cura sa BLCa ju zna i može potvrditi kakvo je ona pseto. Mirno, drago, umiljato...ali prije svega preplašeno. Danima već muku mučim sa njenim šetnjama. Zbog petardi. Obavi ono što mora i BJEŽ! kući. Tako i sinoć. Izašle smo do livade, obavila je sve što treba i krenula kući. Galopom.
Krenula sam za njom, i onda sam čula petardu iz ulaza. Potrčala sam, pretpostavila sam što se dogodilo. Kad sam stigla imala sam šta vidjeti. Desetak mlađih teenagera izlazilo je iz ulaza smijući se. Ušla sam, pozvala sam Tiu. Jedan klinac, možda malo skloniji životinjama, govorio je drugome : „Pusti psa!“ a onda, kada mu je prijatelj projurio pored mene, vidljivo bijesne, rekao mi je da je jedan mali bacio petardu na psa i onda, kada je pas pukušao pobjeći, udario ga nogom. Pitala sam „koji klinac?“, u najboljoj volji da dotičnog imbecila dokusurim udarajući mu glavom o beton. Nije mi rekao. I dobro da nije, jer, što bih ja to mogla napraviti?
Dobro pitanje, nije li?
Što može napraviti odrasla osoba da sebe, svoje ljubimce ili svoju imovinu zaštiti od bande mladjih maloljetnika? Ništa!
Jer da sam otišla njihovim roditeljima (onim istim roditeljima koji su kupili petarde) i rekla da je njihovo malo zlato zlostavljalo moju životinju što bi mi odgovorili?
Moja pretpostavka: „ Šta ćemo uspoređivati djecu i životinje?“
Ne, nećemo. Ni jedna životinja ne radi takve gadosti koje su ljudi spremni i više nego voljni napraviti.
Gledala sam neko veče na TVu neku groznu emisiju o zlostavljanjima ljudi ...ali nisam dovoljno dugo gledala da otkrijem tko je to i koga mučio i ubijao. Čula sam ruski jezik, pa mogu pretpostaviti. No nije bitna narodnost ni državljanstvo jer, što sam vidjela; ubijali su ljude. Pred kamerom. Vidjela sam kako su nekome starcu rezali prst po prst. Zaustavila sam se u mijenjanju programa da vidim o čemu se radi, mislila sam da je to neki film ili nešto slično. Na pamet mi nije palo da bi neka televizijska kuća bila toliko ...nemam prave riječi...LUDA! da pusti pravo ubojstvo u eter. A onda su nekom drugom čovjeku odrezali glavu. Pred kamerom. Samo su mu malo zamutili lice...uskoro je glava visila u ruci zločinca koji se šarmantno smješkao u kameru.
Pitam se, tkoje tu veći idiot, oni koji su to radili i snimali, oni koji to pokazuju ili ja koja nisam istog časa promjenila program?
Ali, nije li i neki od ovih klinaca vidio to isto što i ja? I nisu li mu potekle sline od genijalne ideje? Opće je poznato da su većina zločinaca i sadista kao djeca čupali muhama krila i ubijali piliće...
Ali, vratimo se na Božić. I nezaobilazne petarde.
Prije nekih desetak godina na samo Badnje veče vraćala sam se kući. Nije bilo kasno, možda nekih sedam sati. Neki vicmaher sa viših katova moje zgrade bacio je petardu koja je puknula dvadesetak centimetara od moje glave. Neću pričati o strahu koji sam osjetila, niti o bijesu...samo ću spomenuti posjet doktoru i tri tjedna totalne gluhoće na to uho. Imala sam sreće, rekao je doktor.
Ne znam kako vama, ali meni se nameće samo po sebi pitanje ZAŠTO?
Zašto dragi roditelji kupuju (ili daju novac) djeci za petarde?
Zašto odrasli ljudi koriste to isto sranje?
Zašto im je zabavno čuti prasak?
Nije li bolja varijanta umjesto deset petardi kupiti jedu raketu, ako se već nešto mora?
Ona je lijepa i manja je mogućnost povrede.
Kvantiteta naspram kvalitete? Ili?
I tako, dolazi Božić. I grad je već okićen i moji se sugrađani smješkaju. Čak i ja, stara nevjernica, smatram da bi ljubav trebala vladati svijetom u ovo doba godine.
A mene pere mržnja.
Svake godine u ovo doba, ja mrzim.
Sretan vam Božić.
A vani će biti gomila idiota. Tisuće i tisuće mladih kretena koji ne znaju ništa bolje nego bacati petarde. Govor mržnje, ha?
Tek sam počela.
Jučer sam izašla izvesti kuju. Tia je iskusna Balkonka, puno cura sa BLCa ju zna i može potvrditi kakvo je ona pseto. Mirno, drago, umiljato...ali prije svega preplašeno. Danima već muku mučim sa njenim šetnjama. Zbog petardi. Obavi ono što mora i BJEŽ! kući. Tako i sinoć. Izašle smo do livade, obavila je sve što treba i krenula kući. Galopom.
Krenula sam za njom, i onda sam čula petardu iz ulaza. Potrčala sam, pretpostavila sam što se dogodilo. Kad sam stigla imala sam šta vidjeti. Desetak mlađih teenagera izlazilo je iz ulaza smijući se. Ušla sam, pozvala sam Tiu. Jedan klinac, možda malo skloniji životinjama, govorio je drugome : „Pusti psa!“ a onda, kada mu je prijatelj projurio pored mene, vidljivo bijesne, rekao mi je da je jedan mali bacio petardu na psa i onda, kada je pas pukušao pobjeći, udario ga nogom. Pitala sam „koji klinac?“, u najboljoj volji da dotičnog imbecila dokusurim udarajući mu glavom o beton. Nije mi rekao. I dobro da nije, jer, što bih ja to mogla napraviti?
Dobro pitanje, nije li?
Što može napraviti odrasla osoba da sebe, svoje ljubimce ili svoju imovinu zaštiti od bande mladjih maloljetnika? Ništa!
Jer da sam otišla njihovim roditeljima (onim istim roditeljima koji su kupili petarde) i rekla da je njihovo malo zlato zlostavljalo moju životinju što bi mi odgovorili?
Moja pretpostavka: „ Šta ćemo uspoređivati djecu i životinje?“
Ne, nećemo. Ni jedna životinja ne radi takve gadosti koje su ljudi spremni i više nego voljni napraviti.
Gledala sam neko veče na TVu neku groznu emisiju o zlostavljanjima ljudi ...ali nisam dovoljno dugo gledala da otkrijem tko je to i koga mučio i ubijao. Čula sam ruski jezik, pa mogu pretpostaviti. No nije bitna narodnost ni državljanstvo jer, što sam vidjela; ubijali su ljude. Pred kamerom. Vidjela sam kako su nekome starcu rezali prst po prst. Zaustavila sam se u mijenjanju programa da vidim o čemu se radi, mislila sam da je to neki film ili nešto slično. Na pamet mi nije palo da bi neka televizijska kuća bila toliko ...nemam prave riječi...LUDA! da pusti pravo ubojstvo u eter. A onda su nekom drugom čovjeku odrezali glavu. Pred kamerom. Samo su mu malo zamutili lice...uskoro je glava visila u ruci zločinca koji se šarmantno smješkao u kameru.
Pitam se, tkoje tu veći idiot, oni koji su to radili i snimali, oni koji to pokazuju ili ja koja nisam istog časa promjenila program?
Ali, nije li i neki od ovih klinaca vidio to isto što i ja? I nisu li mu potekle sline od genijalne ideje? Opće je poznato da su većina zločinaca i sadista kao djeca čupali muhama krila i ubijali piliće...
Ali, vratimo se na Božić. I nezaobilazne petarde.
Prije nekih desetak godina na samo Badnje veče vraćala sam se kući. Nije bilo kasno, možda nekih sedam sati. Neki vicmaher sa viših katova moje zgrade bacio je petardu koja je puknula dvadesetak centimetara od moje glave. Neću pričati o strahu koji sam osjetila, niti o bijesu...samo ću spomenuti posjet doktoru i tri tjedna totalne gluhoće na to uho. Imala sam sreće, rekao je doktor.
Ne znam kako vama, ali meni se nameće samo po sebi pitanje ZAŠTO?
Zašto dragi roditelji kupuju (ili daju novac) djeci za petarde?
Zašto odrasli ljudi koriste to isto sranje?
Zašto im je zabavno čuti prasak?
Nije li bolja varijanta umjesto deset petardi kupiti jedu raketu, ako se već nešto mora?
Ona je lijepa i manja je mogućnost povrede.
Kvantiteta naspram kvalitete? Ili?
I tako, dolazi Božić. I grad je već okićen i moji se sugrađani smješkaju. Čak i ja, stara nevjernica, smatram da bi ljubav trebala vladati svijetom u ovo doba godine.
A mene pere mržnja.
Svake godine u ovo doba, ja mrzim.
Sretan vam Božić.
