Tramvaj me polako trese dok prolazim pored škola, zgrada, parkova i ljudi sa psima. Neka me trese, tako nitko neće primjetiti moju nervozu. Gledam ljude oko sebe. Čini mi se da je današnji dan svima sasvim običan i da ga neće pamtiti ostatak života. Ona baka tamo, ide sa placa. Teško da joj se nešto zanimljivo dogodilo. Onaj gospodin, sa šeširom, njemu se spava. Nekoliko graktavih, hihotavih srednjoškolarki kojima je svaki dan veličanstven i zaboravljen novim senzacionalnim događajem. A ja? Ja ću danas prvi puta voditi ljubav sa ženom!
Nakon godina maštanja osjetiti ću nježnu žensku ruku na sebi. Osjetiti ću njenu baršunastu kožu pod svojim prstima.
Prvo ćemo se ljubiti. Volim se ljubiti. Neusporedivo je ljepše kada su usne koje ljubim meke kao i moje, kada nema naznaka brade koja mi grebe obraze...da li je toliko ljepše kada se žena spusti tamo dolje....tamo negdje...
A da li ću znati? Kako se to uopće radi? Oh, ne brinem previše o tome...zar nije jednostavno? Samo ću raditi ono što volim da se meni radi i biti ću tako dobra...Hoću li? Nisu li sve žene jednako dobre?
Kako dolazim bliže njenom stanu sve je jača želja da počne sve sa čašom crnog vina. Dobila bih na vremenu na taj način a nije na odmet ni hrabrost koju bi mi vino poklonilo. A i ona ugodna utrnutost usana....koja poljupce čini dvostruko intenzivnijim. Ali vrijeme...da li će ona znati da mi treba vrijeme da se opustim? Hoće. I njoj je jednom bio prvi put. To se ne zaboravlja.
Stigla sam. I eno je, čeka me tamo. Smiješim se, neusiljeno...a bojala sam se da ću morati namjestiti smiješak. Blesava sam sama sebi, pa ona je ista ona osoba koju volim i danas kao što je bila sve ove dane. Ona je ista, ja sam danas drugačija. Put do njenog stana prelazim gazeći oblake dok njena ruka traži moju i briga me!...ma baš me briga, neka misle ljudi što žele jer ja danas...danas je moj i samo moj i samo moj dan.
Ključ zvecka u njenoj ruci dok otključava stan. A moje srce radi kao ritam-mašina i čekam da odnekud zaurla bas gitara i da bubnjići popucaju od muzike koju moje tijelo želi pustiti iz sebe.
Ušle smo. Ona mi se smiješi i priča mi. Volim taj glas. Volim kad mi priča priče i zavodi me riječima. Uzvraćam joj pogledom jačim od sumporne kiseline. Palim ju i ona to osjeća. Uzmiče, sjeda u fotelju. Oh, pa nisam se uzalud toliko nervirala! Ja hoću sada, hoću danas.
Prilazim joj i sjedam joj u krilo. Ona me zagrli oko struka i podigne pogled prema meni. Dok spuštam usne na njene rukom joj mazim vrat. Tamo ću spustiti usne kada se odvojim od njenih usana...
Njena ruka ne miruje. Miluje mi leđa i zavlači se ispod majice i EVO! već je na mojoj koži i oh! kako je to...I koliko već ovo traje? Da li su prošli sati ili minute? Usne ne osjećam više poljupci su bezbroj puta ponovljeni. Ona me odmiče. Ustaje. Skida mi majicu a ja drhtim. Od strasti? Od straha? Tko bi znao. Privlačim ju k sebi, da spriječim neugodne osjećaje: ona shvaća i već mi njen dah grije trbuh i poljupci rade vlažan trag...
Sad više ne mogu čekati. A ipak čekam. I želim da se konačno dogodi i želim pobjeći.
Spremna sam za nju i poklanjam joj svoje povjerenje. I njena sam.
Mojim tijelom struji oduševljenje i prema glavi se penje toplina i čujem se kako jecam i kako stenjem i uskoro....oh!
Vatromet...eksplozije boja. Teško se smirujem. Suze mi se skupljaju u očima, a ona me grli i šapće mi na uho. A ja ju volim, negdje duboko u sebi.
