Baš je dobro što sušim cvijeće kad ga dobijem. Nije da volim dobivati cvijeće. Nikad ne znam kuda bi sa njim. Odjednom mi obje ruke postanu lijeve a vrlo je nepristojno samo turiti cvijeće u ruksak.
Nekako se uvijek pobrinem da ti dejtovi na kojima dobijem cvijeće budu kratki. Ima tu više razloga. Nisam neki romantični tip a i bojim se da ću negdje odložiti buketić i zaboraviti na njega. Već zamišljam scenu koja bi usljedila nakog toga.
A gdje sam sad? U tramvaju. Koji me vozi prema Globalu. Njena želja. Kako odbiti tako zgodnu djevojku, koja se, ah, kako pohvalno, sjetila pokloniti mi cvjeće.
Nije to ružan buketić. Da mi ga je kojim slučajem, i kojom srećom, donjela kući, gdje bi mojoj sreći bio kraj? Staviš ga u vazu, ponekad baciš pogleda na njega i super. Nije da ja nisam romantična. Ali sad idem u Global. Mislim, nije li dovoljno blesavo što idem tamo? Ja u Globalu? Smiješno. I još sa buketićem.
Da imam ruksak, strpala bih ga u ruksak – pa kud puklo da puklo, bilo pristojno ili ne.
Stigle smo. Već na ulasku striček Sokol, koji li je već, me gleda sa jednom dignutom obrvom. Zbog buketića, znam. Inače bih bila samo jedna lezba u nizu. Sad sam posebna. Buketičasta lezba.
A unutra buka. Čemu takva buka? Ne može se razgovarati. Da sam kojim slučajem heter i još kojim slučajem homofob komentirala bih da je preglasno jer ovdje ljudi ionako ne dolaze razgovarati. Ali nisam homofob pa šutim.
Pronalazimo stol. Jupi. Moći ću, bar na kratko, odložiti buketić. Dok se bakćem sa buketićem i torbom i kaputom, i dok okupiram stolicu, i dok ju unaprijeđujem u garderobu moja družica ode do šanka. Nije li lijepo kad ti Žena Sa Kojom Si Izašla donese piće? Sa njim uvijek znaš kuda ćeš.
Ohoho..ima se para! Kokteli se nose natrag. Vidi, vidi, slušala me dok sam pričala kako volim koktele. Sa druge strane, i nisam baš orginalna. Tko to ne voli koktele?!
Gutnem. Uh…Jak! Gutnem ponovo. Osjećam kokos i ananas i …tequilu? Ili…? Koga briga, tako je dobar!
I onda joj malo šapućem na uho, jer je tako glasno da drugačije ne mogu. I onda joj se malo pomazim o vrat, kad sam već tamo. A buketić sve gleda sa stola i kao da mi namiguje. Koktela više nema. Idemo plesati.
Ples je izgovor za maženje. Bar sada, bar nama, bar ovdje. Vidim…pa, možda više osjećam, kako se uvija oko mene. Dodir njenog popaljivog tijela ovdje, pa tamo…i tako to ide…A muzika tresti, ali tko ju čuje. Ionako smo u svom filmu.
Postaje prenapeto da se nastavlja. Nasmješim joj se i krenem prema stolu, sigurna da me prati. Sad ćemo se malkice ljubiti…
Ali, ona me ne prati. Sjedam za stol sama i zbunjena. Gledam gdje je. Vidim pleše dalje. Sa nekom koja izgleda bolje nego ja. Jesam li uspjela upropastiti siguran one night stand? I po tome kako su se stvari do sada razvijale, one night stand za pamćenje? Buketiću, šta kažeš?
Premalo sam joj kredita dala. Eto nje sa još dva koktela. Taj drugi je prijao bolje. Kliznuo je grlom, ovlažio one dijelove koje ples i ona nisu mogli. Usne su nam ukusne, kokosaste i ananasaste pa ih spajamo. Da li je ikad poljubac bio tako fin?
Ljubimo se izmedju gutljaja a ja psujem u sebi. Ove koktele bi trebalo imati u spavaćoj sobi. Mašta radi…a buketić me i dalje gleda.
U sred još jednog ukusnog poljupca ona ustaje. Opkorači me nogom, sjedne mi na trenutak u krilo, raširenih nogu. Oh, pomislim, nesigurna da li želim baš tako, baš tu, na javno, takve igrice, no ona me samo prekorači i drugom nogom pa ode još jednom do šanka. Posramim se svoje egocentričnosti. Posramim se i što je ovijek ona ta koja ode do šanka. Ali, to se da promjeniti. Idem i ja po kokteliće. Buketić me pogleda upitno. Nasmješim mu se i kažem mu; OK.
Ona već sjedi za stolom, kada se vratim i pored njena dva koktela stavljam tri tek spravljena. Upito me pogleda. “Za buketić je treći” odgovaram ju. Njen se upitni pogled ne mijenja. Ali čini mi se da se buketić veseli.
Gutljaj po gutljaj. Više nego alkohol pale njene oči. Više nego oči njeni poljupci.
No koktel po koktel, poljubac po poljubac, ples po ples, došlo je i jutro.
Ona odlazi. U svoj grad. Pratim je do kolodvora. Jos dovoljno pod gasom da mi ne bude bed a definitivno dovoljno željna (sa blagim osjećajem frustacije jer realizacije-bar u paru-neće biti) dugo je ljubim na peronu. Ljudi nas gledaju. Ali briga mene, oni će ionako sa njom u vlak. Briga i nju. Barem tako djeluje.
Ona odlazi. Nema je više. Idem kući. Od nje je ostao samo miris, par poruka na mobitelu i buketić. Buketić!
Ostavila sam buketić u Globalu.
Fuck!
Znala sam.
A gdje sam sad? U tramvaju. Koji me vozi prema Globalu. Njena želja. Kako odbiti tako zgodnu djevojku, koja se, ah, kako pohvalno, sjetila pokloniti mi cvjeće.
Nije to ružan buketić. Da mi ga je kojim slučajem, i kojom srećom, donjela kući, gdje bi mojoj sreći bio kraj? Staviš ga u vazu, ponekad baciš pogleda na njega i super. Nije da ja nisam romantična. Ali sad idem u Global. Mislim, nije li dovoljno blesavo što idem tamo? Ja u Globalu? Smiješno. I još sa buketićem.
Da imam ruksak, strpala bih ga u ruksak – pa kud puklo da puklo, bilo pristojno ili ne.
Stigle smo. Već na ulasku striček Sokol, koji li je već, me gleda sa jednom dignutom obrvom. Zbog buketića, znam. Inače bih bila samo jedna lezba u nizu. Sad sam posebna. Buketičasta lezba.
A unutra buka. Čemu takva buka? Ne može se razgovarati. Da sam kojim slučajem heter i još kojim slučajem homofob komentirala bih da je preglasno jer ovdje ljudi ionako ne dolaze razgovarati. Ali nisam homofob pa šutim.
Pronalazimo stol. Jupi. Moći ću, bar na kratko, odložiti buketić. Dok se bakćem sa buketićem i torbom i kaputom, i dok okupiram stolicu, i dok ju unaprijeđujem u garderobu moja družica ode do šanka. Nije li lijepo kad ti Žena Sa Kojom Si Izašla donese piće? Sa njim uvijek znaš kuda ćeš.
Ohoho..ima se para! Kokteli se nose natrag. Vidi, vidi, slušala me dok sam pričala kako volim koktele. Sa druge strane, i nisam baš orginalna. Tko to ne voli koktele?!
Gutnem. Uh…Jak! Gutnem ponovo. Osjećam kokos i ananas i …tequilu? Ili…? Koga briga, tako je dobar!
I onda joj malo šapućem na uho, jer je tako glasno da drugačije ne mogu. I onda joj se malo pomazim o vrat, kad sam već tamo. A buketić sve gleda sa stola i kao da mi namiguje. Koktela više nema. Idemo plesati.
Ples je izgovor za maženje. Bar sada, bar nama, bar ovdje. Vidim…pa, možda više osjećam, kako se uvija oko mene. Dodir njenog popaljivog tijela ovdje, pa tamo…i tako to ide…A muzika tresti, ali tko ju čuje. Ionako smo u svom filmu.
Postaje prenapeto da se nastavlja. Nasmješim joj se i krenem prema stolu, sigurna da me prati. Sad ćemo se malkice ljubiti…
Ali, ona me ne prati. Sjedam za stol sama i zbunjena. Gledam gdje je. Vidim pleše dalje. Sa nekom koja izgleda bolje nego ja. Jesam li uspjela upropastiti siguran one night stand? I po tome kako su se stvari do sada razvijale, one night stand za pamćenje? Buketiću, šta kažeš?
Premalo sam joj kredita dala. Eto nje sa još dva koktela. Taj drugi je prijao bolje. Kliznuo je grlom, ovlažio one dijelove koje ples i ona nisu mogli. Usne su nam ukusne, kokosaste i ananasaste pa ih spajamo. Da li je ikad poljubac bio tako fin?
Ljubimo se izmedju gutljaja a ja psujem u sebi. Ove koktele bi trebalo imati u spavaćoj sobi. Mašta radi…a buketić me i dalje gleda.
U sred još jednog ukusnog poljupca ona ustaje. Opkorači me nogom, sjedne mi na trenutak u krilo, raširenih nogu. Oh, pomislim, nesigurna da li želim baš tako, baš tu, na javno, takve igrice, no ona me samo prekorači i drugom nogom pa ode još jednom do šanka. Posramim se svoje egocentričnosti. Posramim se i što je ovijek ona ta koja ode do šanka. Ali, to se da promjeniti. Idem i ja po kokteliće. Buketić me pogleda upitno. Nasmješim mu se i kažem mu; OK.
Ona već sjedi za stolom, kada se vratim i pored njena dva koktela stavljam tri tek spravljena. Upito me pogleda. “Za buketić je treći” odgovaram ju. Njen se upitni pogled ne mijenja. Ali čini mi se da se buketić veseli.
Gutljaj po gutljaj. Više nego alkohol pale njene oči. Više nego oči njeni poljupci.
No koktel po koktel, poljubac po poljubac, ples po ples, došlo je i jutro.
Ona odlazi. U svoj grad. Pratim je do kolodvora. Jos dovoljno pod gasom da mi ne bude bed a definitivno dovoljno željna (sa blagim osjećajem frustacije jer realizacije-bar u paru-neće biti) dugo je ljubim na peronu. Ljudi nas gledaju. Ali briga mene, oni će ionako sa njom u vlak. Briga i nju. Barem tako djeluje.
Ona odlazi. Nema je više. Idem kući. Od nje je ostao samo miris, par poruka na mobitelu i buketić. Buketić!
Ostavila sam buketić u Globalu.
Fuck!
Znala sam.
