Udah. Izdah. Plitko. Tako plitko da jedva dišem. Onda jedan duboki uzdah. Mislim da nikad nisam bila koncentriranija na disanje nego sada. Vlastiti mozak je čovjekov najbolji prijatelj. Spreman je zabrijati na bilo šta da te sačuva od misli za koje smatra da ne možeš podnjeti. A meni u ovom trenutku i te kako treba sva moguća pomoć svijeta.
Ne smijem biti svjesna gdje sam, ni u kojoj ulozi, ni zašto sam tu. Pogotovo ne želim znati zašto sam tu. Želim zaboraviti. Želim zanijekati.
Ali, šta god moj mozak radio, ja sam tu. U velikoj dvorani krematorija. Tamo leži moja jedina ljubav. A ja sam u masi. Samo sam jedna od mnogih. Nisam dostojna stati uz odar.
Suza mi škaklja obraz. Obrišem ju brzim pokretom. Tako me je škakljala kosom. Uzimala je pramen i mazila me njime po licu. Po usnama. Više to nikad neću osjetiti. Ta pomisao mi istjera zrak iz pluća, zabije mi se kao šaka u želudac. Čvrsto zatvorim kapke. Ne mogu to podnijeti. Ne mogu to. Ne mogu. Neeeee!!!
A njena me obitelj gleda sa prijekorom. Znam, u njihovim očima ja sam kriva što nije imala “normalan” život, ja sam kriva što je bila lezba. Ja sam kriva i što je umrla, pretpostavljam. Umrla. Jos jedan udarac. Jos jedna suza, koja škaklja obraz.
I slike koje prolaze kroz glavu. Ona i ja na bazenu. Ona i ja peremo sudje. Ona i ja slavimo njeno polaganje ispita. Ona i ja kupujemo namirnice. Ona i ja se svadjamo. Uvijek ona i ja. Sada samo ja. Bolje bi bilo da je samo ona. Istog trenutka bih se mijenjala sa njom, dala joj moj život za njenu smrt. Dala bih sve na svijetu da mogu promjeniti činjenice…
Kriva glazba svira. Ona to ne bi odabrala. Ali, njena majka to ne zna, a mene nitko ništa ne pita. Meni nitko nije izrazio saučešće. Osim Andreje…da nije bilo nje poludila bih. Mozda i jesam poludjela? Stojim ovdje par metara od njezina tijela i razmisljam o glazbi i Andrei. A nje više nema.
Svećenik. Sada želim vjerovati. Želim biti sigurna da ću je ponovo sresti. Želim znati da Bog postoji. Hoću dokaz da je među anđelima. Oduvjek je bila anđeo, da li je sad pravi? Njene oči plave su kao što bi anđelima trebale biti. Da li je to bio znak? I već su mi pred očima njene oči, duge, blago savijene trepavice i iskričavi pogled i sićušne bore od smijeha…i još jedan udarac koji ostavlja bez daha. Da li bih trebala biti zahvalna što je umrla sa borama od smijeha? Da li je bitnija kvaliteta ili kvantiteta? Da li bi jedna vesela bora značila mjesec dana duži život? Da li bi ona bila voljna mjenjati?
Ne bi. Znam da ne bi. Otupila me tuga, čini mi se. Ne osjećam ništa osim praznine. Ispunjena sam šupljinom. Crna rupa u meni proždire me. Umirem zajedno sa njom.
Ne. Ne. Spuštaju lijes. Spuštaju ju. Lomim se u točki i padam na pod. Njena me majka gleda, jecajući. Podižu me ljudi. Slušam ih “ Ne radi scene” govore mi. Scene?
Noge su mi sigurnije dok muzika jače svira. Odlazim. Nije mi ovdje mjesto. Ona nije tu.