Odradila je dan. Osam sati je stajala, osam sati nije zapalila cigaretu. Osam sati se prenašminkanim sedamdesetogodišnjakinjama i policajcima. Dosta joj je. Želi kući. Još je jedino ostalo da pomete…
Mela je brzo. Što prije pomete, prije će moći otići.
A kod kuće čeka društvo i možda čaša vina. Razgovori do kasno u noć. Možda zasviraju gitaru, možda će se i zapjevati. Pramen tamnocrvene kose izvukao se iz repa i škakljao joj obraz. Otpuhnula ga je, ali on se odmah vrati da ju poškaklja još jednom.
- “ Jebemu.” reče i podigne ruku da nemili pramen zatakne iza uha. Sa rukom, digla je i pogled. Ispred staklenog zida dućana stajala je žena. Plavo-riđa kosa bila je kratka i u neredu, plave su oči bile velike i znatiželjne. Jednu je ruku položila na staklo pa razvukla usne u osmjeh. Veliki, široki osmjeh osvjetlio je njeno lice. Dok je Voda zbunjeno stajala neznanka je otvorila vrata i ušla u dućan.
- Moje ime je Jane. Jane Roberts. Kako se ti zoveš? – Neznanka joj se obrati na engleskom.
- Voda.
- Oprosti ako smetam, ali kad sam prolazila vidjela sam te kako meteš i izgledala si tako…kao iz bajke. Kao pepeljuga. Kao…ne znam što. Morala sam ući. Upoznati te. Jesi li uskoro gotova? Mogu li te pozvati na piće? U šetnju?
- Za desetak minuta izlazim. Pričekaj me ako želiš. – Voda nije mogla vjerovati da je to izrekla. Pocrvenila je pa da sakrije nelagodu, počne ponovo mesti. Jane joj je nasmješi još jednom.
- Čekat ću te ispred.
Tisuću misli jurišalo je Vodinom glavom dok je završavala rad. Jesam li normalna? Šta radim? Ali zašto ne, uostalom? To je samo kava, možda dvije. Ionako je strankinja, ionako nije ništa. Ipak su joj blago zadrhtale ruke dok je izlazila iz dućana.
Nije bilo neugodne tišine, Jane je bila majstorica konverzacije a Vodina divlja duša bila je žedna pustolovnih priča svjetske skitnice. Iz Welesa dolazi, ide prema Grčkoj, možda. Sada je tu, neko vrijeme. Ne zna točno, gdje će odsjesti, ima li Voda neku ideju?
Nećeš valjda? Pomislila je trenutak prije nego što je izrekla riječi – “ Možeš kod mene. Živim sa cimerima. Par dana nam sigurno nećeš smetati.”
Prošetale su do stana iako je put bio dug. Korak po korak, upoznavale su se i činilo se kao da nikada nije bilo drugačije. Ova šetnja je već bila prošetana i ovi razgovori su repriza održanih. Voda je slušala priče koje je Velšanka pričala i valjuškala se po njezinom energičnom naglasku. Velšanka je, upijala svaku Vodinu riječ. Zanimalo ju je sve o njoj. Sa kime živi, sa kime se druži, što je završila i koliko dugo tu radi. Kakva je situacija u Zg? U Hrvatskoj? Da li je opasno za strance?
- “ Nije.” – nasmijala se Voda – “ Hrvatska voli o sebi razmišljati kao o turističkoj zemlji. Stranci su uvijek dobrodošli. Pogotovo bogati.”
- “ Ja nisam bogata. U stvari nemam više ni lipe. Sve sam potrošila” izjavi Velšanka i nasmije se.
Nasmije se i Voda, zabavljena njenom hrabrošću.
A u stanu cimeri i miris kave i Lynard Skynard. Upoznavanje i zbunjenost brzo prolaze uz kavu i razgovor. Bogata je pričama bila Velšanka. Pričala je o zatvoru u koji je jednom dospjela zbog neke sitne krađe, slikovito opisivala velške pašnjake i izgovorila im nekoliko riječi na materinjem jeziku - da mu čuju ton.
I onda je odjednom postalo kasno. I Voda je točno znala što želi. Zašto ne? Ionako ubrzo odlazi.
Ustala je i ispružila ruku prema Velšanki. Sa rukom u ruci nestale su iza zatvorenih vrata Vodine sobe. Cimeri se nisu smeli neuobičajenim Vodinim ponašanjem. Samo su se nacerili. Krv će joj popiti zbog ovoga.
Sat je zazvonio prerano. Prerano za sav normalan svijet, ali Voda mora na posao. Pogledala je Velšanku ispruženu, usnulu na njenom krevetu i malkice se raznježi. Ali samo malo, ona nije tip koji dozvoljava emocijama da se razmašu, a i prerano je. Za bilo kakve emocije. Prerano za biti budan. Danas radi cijeli dan. Šesnaest sati. U taj čas, Voda je mrzila broj šesnaest.
Cimerica se probudila samozadovoljno. Danas je nedjelja. Ne radi. Uživati će u danu. Čvrsto je odlučila. Prvo kava, pa doručak.
Otvori vrata od kuhinje i zaprepasti se kada tamo ugleda Velšanku. Nije očekivala da će ostati. Iskreno govoreći, zaboravila je da je ona ostala u stanu. No Cimerica je navikla na ekstremne situacije i nepozvane goste pa se brzo sabere i ponudi gošći kavu. Uz kavu ide i razgovor. Na engleskom, što cimericu nakon nekog vremena umori. Prijatelj se u nevolji poznaje, pomisli Cimerica i pozove par ljudi da joj pomognu. Velšanka se prepade. Nije li to neka urota? Da li je ona sigurna tu? Tko zna što oni pričaju?!
U stanu se pričalo engleski. Samo engleski. Isključivo engleski. Svaka na hrvatskom izgovorena riječ bila je popračena Velšankinim uzvikom “ Ay? Ay? Ay?” i pogledom koji je urlao PREVEDI MI…
Trajalo je to do dugo u noć. Tada se Voda vrati kući.
Nije joj, nakon odrađenih šesnaest sati trebala prodika cimerice. Nije joj trebala ni prisutnost pranoične Velšanke. Pokušala je razgovarati sa njom. Nije išlo. Odlučila je poslati ju dalje.
Velšanka je otišla.
Prošala je ta noć, pa dan, pa noć. Jutro se pretvorilo u podne a podne je ustupilo mjesto večeri. Zazvonio je telefon. Voda zakoluta očima i odvuče se do telefona. Telefon je zgodno postavljen ispred ogledala tako da je mogla vidjeti kako blijedi kada je u slušalici začula melodičan velški naglak. Jane je u “Intercontinentalu”. Poziva ih u svoju sobu na večeru. Nju i cimere.
- “ Jane, nisi li mi rekla da nemaš novaca? Kako ćeš platiti hotel.”
- “ Neću. Ostavila sam im putovnicu. Deportirati će me kad shvate da nemam novaca.”
Voda je skratila razgovor najpristojnije što je mogla. A onda se bacila na krevet i uhvatila za glavu. Poziv se ponovio već idućeg dana. Pa dan nakon njega.
A onda je došao zadnji poziv. Deportacija je u tijeku. Javlja se.
Just to say goodbay.
I nije to bilo ništa važno, ni Vodi ni Velšaki, ali i jedna i druga ponekad odvrte film u glavi. Nema žalosti što Voda nije Pepeljuga ni što Velšaka nije princeza koja će stresti pepeo iz njene kose. Znatiželja je ostala.
Gdje li sada Velšanka skita? Koji li je sada jezici plaše?
A kod kuće čeka društvo i možda čaša vina. Razgovori do kasno u noć. Možda zasviraju gitaru, možda će se i zapjevati. Pramen tamnocrvene kose izvukao se iz repa i škakljao joj obraz. Otpuhnula ga je, ali on se odmah vrati da ju poškaklja još jednom.
- “ Jebemu.” reče i podigne ruku da nemili pramen zatakne iza uha. Sa rukom, digla je i pogled. Ispred staklenog zida dućana stajala je žena. Plavo-riđa kosa bila je kratka i u neredu, plave su oči bile velike i znatiželjne. Jednu je ruku položila na staklo pa razvukla usne u osmjeh. Veliki, široki osmjeh osvjetlio je njeno lice. Dok je Voda zbunjeno stajala neznanka je otvorila vrata i ušla u dućan.
- Moje ime je Jane. Jane Roberts. Kako se ti zoveš? – Neznanka joj se obrati na engleskom.
- Voda.
- Oprosti ako smetam, ali kad sam prolazila vidjela sam te kako meteš i izgledala si tako…kao iz bajke. Kao pepeljuga. Kao…ne znam što. Morala sam ući. Upoznati te. Jesi li uskoro gotova? Mogu li te pozvati na piće? U šetnju?
- Za desetak minuta izlazim. Pričekaj me ako želiš. – Voda nije mogla vjerovati da je to izrekla. Pocrvenila je pa da sakrije nelagodu, počne ponovo mesti. Jane joj je nasmješi još jednom.
- Čekat ću te ispred.
Tisuću misli jurišalo je Vodinom glavom dok je završavala rad. Jesam li normalna? Šta radim? Ali zašto ne, uostalom? To je samo kava, možda dvije. Ionako je strankinja, ionako nije ništa. Ipak su joj blago zadrhtale ruke dok je izlazila iz dućana.
Nije bilo neugodne tišine, Jane je bila majstorica konverzacije a Vodina divlja duša bila je žedna pustolovnih priča svjetske skitnice. Iz Welesa dolazi, ide prema Grčkoj, možda. Sada je tu, neko vrijeme. Ne zna točno, gdje će odsjesti, ima li Voda neku ideju?
Nećeš valjda? Pomislila je trenutak prije nego što je izrekla riječi – “ Možeš kod mene. Živim sa cimerima. Par dana nam sigurno nećeš smetati.”
Prošetale su do stana iako je put bio dug. Korak po korak, upoznavale su se i činilo se kao da nikada nije bilo drugačije. Ova šetnja je već bila prošetana i ovi razgovori su repriza održanih. Voda je slušala priče koje je Velšanka pričala i valjuškala se po njezinom energičnom naglasku. Velšanka je, upijala svaku Vodinu riječ. Zanimalo ju je sve o njoj. Sa kime živi, sa kime se druži, što je završila i koliko dugo tu radi. Kakva je situacija u Zg? U Hrvatskoj? Da li je opasno za strance?
- “ Nije.” – nasmijala se Voda – “ Hrvatska voli o sebi razmišljati kao o turističkoj zemlji. Stranci su uvijek dobrodošli. Pogotovo bogati.”
- “ Ja nisam bogata. U stvari nemam više ni lipe. Sve sam potrošila” izjavi Velšanka i nasmije se.
Nasmije se i Voda, zabavljena njenom hrabrošću.
A u stanu cimeri i miris kave i Lynard Skynard. Upoznavanje i zbunjenost brzo prolaze uz kavu i razgovor. Bogata je pričama bila Velšanka. Pričala je o zatvoru u koji je jednom dospjela zbog neke sitne krađe, slikovito opisivala velške pašnjake i izgovorila im nekoliko riječi na materinjem jeziku - da mu čuju ton.
I onda je odjednom postalo kasno. I Voda je točno znala što želi. Zašto ne? Ionako ubrzo odlazi.
Ustala je i ispružila ruku prema Velšanki. Sa rukom u ruci nestale su iza zatvorenih vrata Vodine sobe. Cimeri se nisu smeli neuobičajenim Vodinim ponašanjem. Samo su se nacerili. Krv će joj popiti zbog ovoga.
Sat je zazvonio prerano. Prerano za sav normalan svijet, ali Voda mora na posao. Pogledala je Velšanku ispruženu, usnulu na njenom krevetu i malkice se raznježi. Ali samo malo, ona nije tip koji dozvoljava emocijama da se razmašu, a i prerano je. Za bilo kakve emocije. Prerano za biti budan. Danas radi cijeli dan. Šesnaest sati. U taj čas, Voda je mrzila broj šesnaest.
Cimerica se probudila samozadovoljno. Danas je nedjelja. Ne radi. Uživati će u danu. Čvrsto je odlučila. Prvo kava, pa doručak.
Otvori vrata od kuhinje i zaprepasti se kada tamo ugleda Velšanku. Nije očekivala da će ostati. Iskreno govoreći, zaboravila je da je ona ostala u stanu. No Cimerica je navikla na ekstremne situacije i nepozvane goste pa se brzo sabere i ponudi gošći kavu. Uz kavu ide i razgovor. Na engleskom, što cimericu nakon nekog vremena umori. Prijatelj se u nevolji poznaje, pomisli Cimerica i pozove par ljudi da joj pomognu. Velšanka se prepade. Nije li to neka urota? Da li je ona sigurna tu? Tko zna što oni pričaju?!
U stanu se pričalo engleski. Samo engleski. Isključivo engleski. Svaka na hrvatskom izgovorena riječ bila je popračena Velšankinim uzvikom “ Ay? Ay? Ay?” i pogledom koji je urlao PREVEDI MI…
Trajalo je to do dugo u noć. Tada se Voda vrati kući.
Nije joj, nakon odrađenih šesnaest sati trebala prodika cimerice. Nije joj trebala ni prisutnost pranoične Velšanke. Pokušala je razgovarati sa njom. Nije išlo. Odlučila je poslati ju dalje.
Velšanka je otišla.
Prošala je ta noć, pa dan, pa noć. Jutro se pretvorilo u podne a podne je ustupilo mjesto večeri. Zazvonio je telefon. Voda zakoluta očima i odvuče se do telefona. Telefon je zgodno postavljen ispred ogledala tako da je mogla vidjeti kako blijedi kada je u slušalici začula melodičan velški naglak. Jane je u “Intercontinentalu”. Poziva ih u svoju sobu na večeru. Nju i cimere.
- “ Jane, nisi li mi rekla da nemaš novaca? Kako ćeš platiti hotel.”
- “ Neću. Ostavila sam im putovnicu. Deportirati će me kad shvate da nemam novaca.”
Voda je skratila razgovor najpristojnije što je mogla. A onda se bacila na krevet i uhvatila za glavu. Poziv se ponovio već idućeg dana. Pa dan nakon njega.
A onda je došao zadnji poziv. Deportacija je u tijeku. Javlja se.
Just to say goodbay.
I nije to bilo ništa važno, ni Vodi ni Velšaki, ali i jedna i druga ponekad odvrte film u glavi. Nema žalosti što Voda nije Pepeljuga ni što Velšaka nije princeza koja će stresti pepeo iz njene kose. Znatiželja je ostala.
Gdje li sada Velšanka skita? Koji li je sada jezici plaše?