Nedjelja. Dobro da je nedjelja. Ne moram na posao. Ne moram ništa. Baš super. Da bi pohvalila nedjelju, odlučim se još malo rastezati po krevetu. Pomaziti mačka. Pomaziti sebe. A onda blago ustajanje i šetnja do telefona. Kava je organizirana. Za sat i pol u gradu.
Ogledalo me pozdravilo sa smiješkom. Kozmetička torbica ponudi mi maskaru. Zahvalim joj se i produžim trepavice. Trept, trept…baš sam zgodna. Traperice, majica i spremna sam za osvajanje svijeta.
Ulazim u lift. Još si malo zatreperim trepavicama u ogledalu kad mi pogled skrene lijevo. Maleni grafit – Ivan + Marijan. Začudim se pa se nasmijem svojoj naivnosti. Pa to se samo jedno A izbrisalo...
Vani je lijep, sunčan dan. Onako, za duge rukave, ali bez jakne. Klinci se igraju, bake se vraćaju iz crkve. Žurim se na tramvaj, jedva čekam da se dočepam grada.
Tramvaj je poluprazan i ja zauzimam najbolje mjesto. Na crvenoj stolici, takve najviše volim. Zagledana sam kroz prozor, misli mi lutaju.
Gle! …tamo šetaju dvije žene – držeći se za ruke. Lijep prizor. Nisu balavice koje si previše dopuštaju, to su dvije zrele žene. I hrabre, pomislim.
A onda pogledam bolje. Kroz tramvajsko staklo buljim u ljude i sve sam zbunjenija. Nešto se promjenilo. Ne mogu točno definirati razliku.
U gradu sam. Lagana šetnja do kafića gdje ću pričekati prijateljicu.
Dok me sunce lagano grije naručujem kavu sa mlijekom i Fantu sa ledom. Otvaram nedjeljne novine. Politika, ekonomija, iz života slavnih, crna kronika…Crna kronika? Molim?? Veliki naslov širi se pred mojim očima “ Pretučen heteroseksualni par”. Halooo???
Brzo pogledom letim preko članka. Novinar u kratkim crtama opisuje događaj i povlači paralelu između tog događaja i ostalih napada na heteroseksualce koji su se dešavali u zadnjih mjesec dana. Poziva na toleranciju, blago kori policiju što ne djeluje. Zbunjena sam. Okrenem nekoliko listova natrag. Gledam u sliku predsjednika sa njegovim bračnim partnerom i njihovim kućnim ljubimcem. Afričkim golokožim psom. Gotovo poderem novine listajući, sve sami homoseksualci, sve pederi i lezbe. Kakve su ovo novine? Pogledam ih sumnjičavo, ali djeluju kao prave. Da li je ovo skrivena kamera?
Spustim novine i ovaj puta pogledam oko sebe drugim očima. I sada shvatim razliku. Pogledam muškarce odjevene u pastelne boje i smjele kombinacije. Pogledam im lica čista i izbrijana. Vidim žene, samosvjesne, bez visokih peta, bez teške šminke. Eno, tamo se dva muškarca ljube. Eno tamo, dvije žene strpljivo čekaju da njihov dječarac završi sa vožnjom na Paji Patku. Šta je ovo?
Dolazi prijateljica. Uzbuđena je. Više nego ja. Spušta se u stolicu kao pokošena, jednom rukom odbacuje jaknu i torbu na slobodnu stolicu a drugom rukom grabi cjenik.
“ Hoću neko pivo, veliko i jako. Umrijet ćeš kad ti ispričam šta sam upravo napravila.”
“Šta?” upitah ju.
“Autala sam se mami. Rekla sam joj da volim Gorana. Bila je razočarana, uvijek se nadala da ćemo Maja i ja ipak završiti zajedno ali kada sam joj objasnila da je ljubav – ljubav i da ne mogu birati koga volim i da mene privlače mušakrci – ma koliko to njoj bilo odbojno – prihvatila je. Pa i nema drugog izbora. Za mene postoji samo on.”
A ja sam se još dublje uvalila u udobnu stolicu omiljenog kafića. Ne znam što se dogodilo. Ali jedno znam;
It’s the end of the world as we know it.
And I feel fine.