Nekoć davno, u malom podstanarskom stanu, živjele su dvije djevojke. Nimalo nisu bile slične princezama iz bajki. Niti prinčeva, niti bijelih konja nije bilo na vidiku. Možda tek poneka usamljena vještica.
Blizanka i Aquarius jedna su drugoj bile najbolje prijateljice i vjerni tjelohranitelji. U oba smisla - pazile su jedna na drugu u trenucima pretjeranog opuštanja i …uvijek je bila jedna plaća, da prehrani obje.
Baš kao u bajkama, ležale bi noćima, dok ih je mjesec prisluškivao, i maštale na glas. Što su željele? Hepiend, naravno.
Ipak, pomalo se sumnja uvukla u njihove glave i vjerovanje da će ono “jednom” doći gubilo je na snazi. Umjesto boljih poslova dolazili su lošiji. Sve poljubljene žabe pretvarale su se u paukove i zmije. Bolje sutra skrivalo se u dalekoj budućnosti.
Svaka bajka ima obrat, pa tako i ova. Nakon najgore od svih žaba – one koja se pretvorila u zmiju koja je upravo htjela zagristi, pojavio se princ za Aquarius. Zamahnuo je jednom, pa dvaput…i kao da se pretvorio u vilu, a njegov mač u čarobni štapić – Aquarius je odjednom postala voljena žena i dobra majka. Odnekud se pojavio dvorac koji je postao njen, život je postao bajka. A ona kraljica majka.
Istovremeno, Blizanka je vodila bitku sa svojom Zadnjom Žabom. Jednom od onih otrovnih, no ona to nije znala. U trenutku poljupca bila je otrovana i dok je žaba skakućući nestajala u daljini Blizanka se strovalila ravno u blato. I ostala tamo.
Moderne su ove današnje bajke. Nema više prinčeva za svaku princezu. Poneku spasi druga princeza. Princeza Spasiteljica nije se libila kleknuti u blato pored Blizanke. Zarezala je duboko, isisala žablji otrov i stala Blizanku izvlačiti iz blata. Mučila se, znojila, uprljala – i uspjela!
Nastupio je hepiend.
Aquarius i Blizanka ne žive više u podstanarskom stanu i nisu si više tjelohraniteljice ali najbolje prijateljice su i dalje ostale. Tako se ponekad sretnu, pa se kao starice, prisjećaju prošlih vremena.
U sjećanja prizivaju dvorske zabave, sedam mršavih krava, davno preminule vitezove i milozvučan kreket jednojajčane žabe. I tada sjeta oboji njihove glasove i unatoč savršenstvu sadašnjice one žale za …tugom zajedništva.
Sada razumiju Baku iz Stribora…ponekad im se čini da su više voljele svoju nevolju nego sva blaga ovoga svijeta.
Jer su bile zajedno i čekale su hepiend.
Sada čekanja nema, dramatika je nestala.
Ponekad savršenstvo jednostavno nije dovoljno.
Baš kao u bajkama, ležale bi noćima, dok ih je mjesec prisluškivao, i maštale na glas. Što su željele? Hepiend, naravno.
Ipak, pomalo se sumnja uvukla u njihove glave i vjerovanje da će ono “jednom” doći gubilo je na snazi. Umjesto boljih poslova dolazili su lošiji. Sve poljubljene žabe pretvarale su se u paukove i zmije. Bolje sutra skrivalo se u dalekoj budućnosti.
Svaka bajka ima obrat, pa tako i ova. Nakon najgore od svih žaba – one koja se pretvorila u zmiju koja je upravo htjela zagristi, pojavio se princ za Aquarius. Zamahnuo je jednom, pa dvaput…i kao da se pretvorio u vilu, a njegov mač u čarobni štapić – Aquarius je odjednom postala voljena žena i dobra majka. Odnekud se pojavio dvorac koji je postao njen, život je postao bajka. A ona kraljica majka.
Istovremeno, Blizanka je vodila bitku sa svojom Zadnjom Žabom. Jednom od onih otrovnih, no ona to nije znala. U trenutku poljupca bila je otrovana i dok je žaba skakućući nestajala u daljini Blizanka se strovalila ravno u blato. I ostala tamo.
Moderne su ove današnje bajke. Nema više prinčeva za svaku princezu. Poneku spasi druga princeza. Princeza Spasiteljica nije se libila kleknuti u blato pored Blizanke. Zarezala je duboko, isisala žablji otrov i stala Blizanku izvlačiti iz blata. Mučila se, znojila, uprljala – i uspjela!
Nastupio je hepiend.
Aquarius i Blizanka ne žive više u podstanarskom stanu i nisu si više tjelohraniteljice ali najbolje prijateljice su i dalje ostale. Tako se ponekad sretnu, pa se kao starice, prisjećaju prošlih vremena.
U sjećanja prizivaju dvorske zabave, sedam mršavih krava, davno preminule vitezove i milozvučan kreket jednojajčane žabe. I tada sjeta oboji njihove glasove i unatoč savršenstvu sadašnjice one žale za …tugom zajedništva.
Sada razumiju Baku iz Stribora…ponekad im se čini da su više voljele svoju nevolju nego sva blaga ovoga svijeta.
Jer su bile zajedno i čekale su hepiend.
Sada čekanja nema, dramatika je nestala.
Ponekad savršenstvo jednostavno nije dovoljno.
