Prvo je bila subota. Hvala Bogu, bila sam na godišnjem i mogla sam dočekati ekipu iz Sarajeva. Dobro su došli i još bolje nas našli. Malkice sam strepila od tog susreta. Ne poznam ljude, tko zna kakvi su. E, pa, razloga za strah nije bilo. Prvo su bili urnebesni a onda simpatični. Provedemo tako dan, noć, dan i onda je bilo vrijeme da krenemo na put.
Ups. Pardon. Prvo se trebalo spremiti.
Gotovo dva mjeseca znale smo da idemo na Gardu. Tjedan dana sam na godišnjem. Naravno da nije bilo vremena da se spremimo. Dakle dok su naši novopečeni prijatelji još ispijali zadnju kavu ( i pred naš i pred njihov put ) ja sam nošena blagom histerijom spremala stvari po kući i nadala se da je Ona to već obavila. Nije. Djelomično je.
Do promjene plana dolazi u zadnji čas, kao što je to i red. Naime, nećemo odmarati prije puta. Mislim nismo ni umorne. Pogotovo ne Ona, koja se upravo vratila sa inventure. Ništa strašno. Ništa što par Red bullova ne bi moglo riješiti.
Oftopik.
Kao što rekoh, promjenile smo plan i odlučile otići do mojih predaka (oca i majke li mi moje) da nas nahrane i da kod njih obavimo ono najvažnije prije ljetovanja. Izdepiliramo se.
Izljubismo goste, izljubiše oni nas, pa krenusmo. Do prvog shoping centra po još koju kazetu ( da, auto moga oca nema cede plejer) i koju voćku za put. I križaljke, koje smo zaboravili kupiti. I čokoladu, na koju smo zaboravili tijekom predhodnog shopinga.
On the road again.
I eto nas na mojoj vikendici, gdje dozvoljavamo roditeljici da utrpa u nas abnormne količine hrane ( da, treba nam za put snage, možda svi oni sendviči, sokići, voćkice i slatkiši neće biti dovoljni, ipak se tu radi o 7-8 sati vožnje). Maknemo nemile dlake sa nogu...tja...i ostalih zaraslih područja, pa krenemo odvaliti drugu etapu dugo isčekivanog puta..
Ne idemo autoputom. Iz nekoliko razloga.
1. ne želimo plaćati cestarinu
2. dosadno je, brate, voziti autoputom
3. upoznajmo lijepu našu i lijepe njihove da bi ih više voljele
4. ne mogu se sjetiti ni jednog razloga osim gore navedenih
Idemo do Rijeke. Tamo ćemo prvi put jesti. Uvjerene da možemo izdržati 100 km bez hrane.
Prošle smo kraj Rijeke k'o kraj turskog groblja. Čisto ignoriranje. Idemo do Trsta, tamo ćemo jesti. Zašto ne u Sloveniji? A zašto da?
Jedva čekamo granicu. Nadamo se da će bar jedan graničar pitati kamo smo se uputile. Nije. Ni jedan. Uvrijeđene smo njihovom nezainteresiranošću.
I tu je. La bella Italia.
Mudro izbjegavamo autoput i dalje. Vozimo se cesticama. Samo, to nisu cestice. Njihove ceste su kao naš autoput. I u širini kolnika i u neimanju vecea što je mene ili me jako potreslo pri kraju našeg puta, kada se moj želudac pobunio protiv svog smeća koje sam ugurala u njega u zadnjih nekoliko sati. No zaboravimo to. Osim trenutka kada sam, neimajući izbora, u rane jutarnje sate čučnula iza jedne zatvorene benzinske pumpe, da se...kmh, khm...istresem. A pored mene, stare arahnofobičarke, ustobočio se pauk. Pokazalo se da su neke stvari jače i od fobije. Dalje je bilo lakše putovati.
Oko Trsta pojedosmo nešto pa natjerah Dragu na spavanje. Na zadnje sjedište.
Izvalila se žena i zaspala. Ja, osvježena Red Bullom (drugim) i potpomognuta muzikom uz koju pjevušim pičim prema Veneciji odlučna da si ženu probudim tek oko Verone.
Ali put u pakao popločen je dobrim namjerama, kažu ljudi.
Pred Venecijom mi se zaglavio kazić i vozila sam uz melodiozne zvukove Talijanskih kancona. Neka uđe u zapisnik, noću na talijanskim stanicama puštaju isključivo žalopojke na talijanskom jeziku!
Uđem u Veneciju sa namjerom da izađem iz nje. I dođem ravno na ono mjesto gdje se iskrcaš iz auta da bi došao u Stari Grad. Rekoh si, jebat ga, fulala si stara. I krenem ispočetka ovaj put bolje pazeći.
Nađem se opet na istom mjestu. Sada već blago živčana pokušam ponovo.
I opet se desi ista stvar.
Ispustim bojni poklič. Probudim si ženu. Histerično psujući Veneciju, zamolim, zavapim, zatražim pomoć.
Ona okrijepljena snom u trajanju od 114 minuta, odmah uvidi moju grešku i izvede me na pravi put. Kao toliko puta do tada.
Padovu smo prošli bezbolno. Verona se odmah našla pred nama no kako sam ovjde već imala gorespomenutih probavnih smetnji, popustile smo i spojile se na autoput. Blagoslovljen veceima.
Pesciera je slijedeći izlaz.
Jezero Garda. Stigle smo.
Krasan ranojutarnji pogled na jezero. Potraga za našim kampom. U blizni nalazimo nekoliko kuća ukrašenih zastavama, zna se kakvim. Ženu mi to jako razveseli a mene zabrine njeno pretjerano veselje.
Konačno pronalazimo recepciju našeg kampa sa koje nas promptno potjeraju jer im recepcija radi tek od 9.
Ne damo se smetati, idemo u Pescieru na kavu.
Kako je lijepo mjesto ta Pesciera! Posebno vole napraviti tunel u kući da bi cesta išla svojim putem. Kako to dobro izgleda! Pogotovo kad postroje dva tunela kroz jednu kuću. Za dva smjera.
Pijemo kavu sa pogledom na jezero, koje izgleda kao more i na mostić koji je prepun cvijeća. Kava nije dobra, presuđuje moja žena kavoholičarka. Mene boli palac, ja ne pijem kavu.
Devet je sati pa se vraćamo u kamp. Precrtaju naša imena, napišu da dolazimo iz Mađarske ( ne znaju valjda gdje je Zagreb ) i daju nam mjesto.
Jako dobro mjesto, da napomenem. Nedaleko od vecea, koji se pokazao jako bitnim, tuševa i svega nekoliko koraka od plaže.
Podignemo šator, bacimo pogled ali ne i sebe u jezero. Naime, jezero je bilo puno mrtvih punoglavaca. Na sreću, pokojnici nisu bili cijelo vrijeme prisutni.
Odlučimo ne gubiti vrijeme.
Gardaland dolazimo.
Čekamo u redu za karte nekoliko desetaka minuta da bi nas poslali u drugi red, jer mi želimo ulaznicu za par dana. Čekamo tamo upola manje pa nas puste da uđemo.
Pokušavam se ne onesvjestiti od sreće.
Prvo se smočimo u Junge Rapidu a odmah zatim me Moja Voljena nagovori na glupost. Veli ona, ajmo u
Atlantidi sjesti u prvi red. Sjednemo. Nakon vožnje ocijedile smo majice. Nije bed, tkanina se brzo suši na ovako vruć dan.
Zbog urlanja prilikom vožnje, osim što sam se smočila, uspjela sam i progutati pola litre vode sa autakcije i postati sretna vlasnica masnice. Da naglasim: masnica ne bi postojala da sam se primila tamo gdje mi je Draga rekla da se primim. Jebale me moje teorije. Kažem ja.
Onda piramida, pa gusarski brod, pa roller coster... tko zna kako je to išlo redom.
Oko pet sati Ljubav Moja padne s nogu od umora.
Napustimo ljepote Gardalanda i odvučemo se natrag u kamp.
Pronašle smo bar na plaži, sa pametnim i simpatičnim konobarom koji je znao kakvu kavu Ona želi.
Šetnja uz labudove i patke, pa puhanje luftmadraca.
Romantično veče pored jezera mami na prvi seks na ljetovanju.
Izostao je zbog iscrpljenosti.
Nismo spavale više od 50 sati...
Gotovo dva mjeseca znale smo da idemo na Gardu. Tjedan dana sam na godišnjem. Naravno da nije bilo vremena da se spremimo. Dakle dok su naši novopečeni prijatelji još ispijali zadnju kavu ( i pred naš i pred njihov put ) ja sam nošena blagom histerijom spremala stvari po kući i nadala se da je Ona to već obavila. Nije. Djelomično je.
Do promjene plana dolazi u zadnji čas, kao što je to i red. Naime, nećemo odmarati prije puta. Mislim nismo ni umorne. Pogotovo ne Ona, koja se upravo vratila sa inventure. Ništa strašno. Ništa što par Red bullova ne bi moglo riješiti.
Oftopik.
Kao što rekoh, promjenile smo plan i odlučile otići do mojih predaka (oca i majke li mi moje) da nas nahrane i da kod njih obavimo ono najvažnije prije ljetovanja. Izdepiliramo se.
Izljubismo goste, izljubiše oni nas, pa krenusmo. Do prvog shoping centra po još koju kazetu ( da, auto moga oca nema cede plejer) i koju voćku za put. I križaljke, koje smo zaboravili kupiti. I čokoladu, na koju smo zaboravili tijekom predhodnog shopinga.
On the road again.
I eto nas na mojoj vikendici, gdje dozvoljavamo roditeljici da utrpa u nas abnormne količine hrane ( da, treba nam za put snage, možda svi oni sendviči, sokići, voćkice i slatkiši neće biti dovoljni, ipak se tu radi o 7-8 sati vožnje). Maknemo nemile dlake sa nogu...tja...i ostalih zaraslih područja, pa krenemo odvaliti drugu etapu dugo isčekivanog puta..
Ne idemo autoputom. Iz nekoliko razloga.
1. ne želimo plaćati cestarinu
2. dosadno je, brate, voziti autoputom
3. upoznajmo lijepu našu i lijepe njihove da bi ih više voljele
4. ne mogu se sjetiti ni jednog razloga osim gore navedenih
Idemo do Rijeke. Tamo ćemo prvi put jesti. Uvjerene da možemo izdržati 100 km bez hrane.
Prošle smo kraj Rijeke k'o kraj turskog groblja. Čisto ignoriranje. Idemo do Trsta, tamo ćemo jesti. Zašto ne u Sloveniji? A zašto da?
Jedva čekamo granicu. Nadamo se da će bar jedan graničar pitati kamo smo se uputile. Nije. Ni jedan. Uvrijeđene smo njihovom nezainteresiranošću.
I tu je. La bella Italia.
Mudro izbjegavamo autoput i dalje. Vozimo se cesticama. Samo, to nisu cestice. Njihove ceste su kao naš autoput. I u širini kolnika i u neimanju vecea što je mene ili me jako potreslo pri kraju našeg puta, kada se moj želudac pobunio protiv svog smeća koje sam ugurala u njega u zadnjih nekoliko sati. No zaboravimo to. Osim trenutka kada sam, neimajući izbora, u rane jutarnje sate čučnula iza jedne zatvorene benzinske pumpe, da se...kmh, khm...istresem. A pored mene, stare arahnofobičarke, ustobočio se pauk. Pokazalo se da su neke stvari jače i od fobije. Dalje je bilo lakše putovati.
Oko Trsta pojedosmo nešto pa natjerah Dragu na spavanje. Na zadnje sjedište.
Izvalila se žena i zaspala. Ja, osvježena Red Bullom (drugim) i potpomognuta muzikom uz koju pjevušim pičim prema Veneciji odlučna da si ženu probudim tek oko Verone.
Ali put u pakao popločen je dobrim namjerama, kažu ljudi.
Pred Venecijom mi se zaglavio kazić i vozila sam uz melodiozne zvukove Talijanskih kancona. Neka uđe u zapisnik, noću na talijanskim stanicama puštaju isključivo žalopojke na talijanskom jeziku!
Uđem u Veneciju sa namjerom da izađem iz nje. I dođem ravno na ono mjesto gdje se iskrcaš iz auta da bi došao u Stari Grad. Rekoh si, jebat ga, fulala si stara. I krenem ispočetka ovaj put bolje pazeći.
Nađem se opet na istom mjestu. Sada već blago živčana pokušam ponovo.
I opet se desi ista stvar.
Ispustim bojni poklič. Probudim si ženu. Histerično psujući Veneciju, zamolim, zavapim, zatražim pomoć.
Ona okrijepljena snom u trajanju od 114 minuta, odmah uvidi moju grešku i izvede me na pravi put. Kao toliko puta do tada.
Padovu smo prošli bezbolno. Verona se odmah našla pred nama no kako sam ovjde već imala gorespomenutih probavnih smetnji, popustile smo i spojile se na autoput. Blagoslovljen veceima.
Pesciera je slijedeći izlaz.
Jezero Garda. Stigle smo.
Krasan ranojutarnji pogled na jezero. Potraga za našim kampom. U blizni nalazimo nekoliko kuća ukrašenih zastavama, zna se kakvim. Ženu mi to jako razveseli a mene zabrine njeno pretjerano veselje.
Konačno pronalazimo recepciju našeg kampa sa koje nas promptno potjeraju jer im recepcija radi tek od 9.
Ne damo se smetati, idemo u Pescieru na kavu.
Kako je lijepo mjesto ta Pesciera! Posebno vole napraviti tunel u kući da bi cesta išla svojim putem. Kako to dobro izgleda! Pogotovo kad postroje dva tunela kroz jednu kuću. Za dva smjera.
Pijemo kavu sa pogledom na jezero, koje izgleda kao more i na mostić koji je prepun cvijeća. Kava nije dobra, presuđuje moja žena kavoholičarka. Mene boli palac, ja ne pijem kavu.
Devet je sati pa se vraćamo u kamp. Precrtaju naša imena, napišu da dolazimo iz Mađarske ( ne znaju valjda gdje je Zagreb ) i daju nam mjesto.
Jako dobro mjesto, da napomenem. Nedaleko od vecea, koji se pokazao jako bitnim, tuševa i svega nekoliko koraka od plaže.
Podignemo šator, bacimo pogled ali ne i sebe u jezero. Naime, jezero je bilo puno mrtvih punoglavaca. Na sreću, pokojnici nisu bili cijelo vrijeme prisutni.
Odlučimo ne gubiti vrijeme.
Gardaland dolazimo.
Čekamo u redu za karte nekoliko desetaka minuta da bi nas poslali u drugi red, jer mi želimo ulaznicu za par dana. Čekamo tamo upola manje pa nas puste da uđemo.
Pokušavam se ne onesvjestiti od sreće.
Prvo se smočimo u Junge Rapidu a odmah zatim me Moja Voljena nagovori na glupost. Veli ona, ajmo u
Atlantidi sjesti u prvi red. Sjednemo. Nakon vožnje ocijedile smo majice. Nije bed, tkanina se brzo suši na ovako vruć dan.
Zbog urlanja prilikom vožnje, osim što sam se smočila, uspjela sam i progutati pola litre vode sa autakcije i postati sretna vlasnica masnice. Da naglasim: masnica ne bi postojala da sam se primila tamo gdje mi je Draga rekla da se primim. Jebale me moje teorije. Kažem ja.
Onda piramida, pa gusarski brod, pa roller coster... tko zna kako je to išlo redom.
Oko pet sati Ljubav Moja padne s nogu od umora.
Napustimo ljepote Gardalanda i odvučemo se natrag u kamp.
Pronašle smo bar na plaži, sa pametnim i simpatičnim konobarom koji je znao kakvu kavu Ona želi.
Šetnja uz labudove i patke, pa puhanje luftmadraca.
Romantično veče pored jezera mami na prvi seks na ljetovanju.
Izostao je zbog iscrpljenosti.
Nismo spavale više od 50 sati...
