Lipanj je mjesec koji nagovještava početak ljeta, aktualizira nadolazeće godišnje odmore i označava početak turističke sezone. No to je i mjesec u kojem se zadnjih 10 godina hrvatska javnost najviše bavi pederima i lezbama, jer lipanj je mjesec u kojem se održava Pride.
To je vrijeme u kojem je pederluk top tema na internet forumima, socijalnim mrežama, u privatnim i javnim raspravama, u tisku i ostalim medijima. U to vrijeme svatko se nađe pozvan izreći svoje mišljenje, kako o potrebi održavanja Gay Pride-a tako i o samoj homoseksualnosti. Od polupismenih korisnika Facebook-a preko funkcionera hogometnih saveza do pojedinih crkvenih dužnosnika.
I na koncu, to je vrijeme u kojem se nadri-psihijatri i isti takvi psiholozi razmnožavaju poput E-coli bakterije, trujući internet i medijski prostor nebulozama koje nemaju nikakve veze sa znanošću i medicinom, a počesto niti sa zdravim razumom.
Najčešće postavljaju dijagnozu koja ne postoji niti u jednoj klasifikaciji bolesti o tome kako je "homoseksualnost bolest", na koju se obavezno nadovezuju "Adam i Stevo" i ona već legendarna "svoja 4 zida".
Svatko se ovih dana nađe pozvan postavljati tu dijagnozu, kao da se stručnost za postavljanje dijagnoze stječe na ulici, u birtiji, Crkvi ili na nogometnom stadionu, a ne na medicinskom fakultetu i odgovarajućoj specijalizaciji.
No, na stranu nadri dijagnostičari i "Adam i Stevo" stručnjaci, mene u ovom trenutku najviše zanimaju ona "svoja 4 zida" koja me, ne znam zašto, strahovito asociraju na nedavne medijske istupe supetarskog župnika don Andre Ursića.
Kada don Andro Ursić kaže da homoseksualnost treba prakticirati u svoja 4 zida vjerojatno pod time podrazumjeva da svi homoseksualci i lezbijke homoseksualnost prakticiraju poput njega: gledajući (unutar 4 zida belgijske hotelske sobe) gay porniće.
Savršeno je razumljivo da ono što je Vlč. Ursić radio unutar 4 zida belgijske hotelske sobe ( pitam se tko garantira da to isto ne radi i unutar 4 zida svoje Crkve?) i na temelju čega je "shvatio poantu", nije za ulicu. Nisam pravnica pa ne znam koji zakoni reguliraju javno prikazivanje porno uradaka na ulicama i trgovima, no pretpostavljam da takve aktivnosti podliježu, ako ničem drugom, barem nekim prekršajnim sankcijama jer bi u protivnom takva praksa bila uopbičajena na javnim mjestima.
Za razliku od Vlč. Ursića ja nikada u svom životu, pa čak ni u svoja 4 zida s navučenim roletama do poda i troduplo zaključanim vratima, nisam pogledala niti jedan gay pornić. I ne samo da nisam pogledala niti jedan gay pornić, već nikada nisam pogledala lezbijski a ni heteroseksualni pornić.
Nisam pogledala čak ni onaj poznati hrvatski pornić iz 2004 godine koji se masovno prikazivao u većini časnih hrvatskih domova, tvrtki, državnih ureda i institucija a sigurna sam da isti nije promašio i pokoji župni dvor. To je onaj famozni pornić koji je većinu građana ove čedne, katoličke države pretvorio u najobičnije voajere koji su danima, slineći bauljali internetom ne bi li nabavili svoju kopiju.
Razlog je vrlo jednostavan. Mene naprosto tuđa intima a ni pornografija, ne zanima.
Što je to onda, što ja kao lezbijka moram prakticirati u "svoja 4 zida" a da se ne zamjerim svom katoličkom okruženju?
Smijem li sa svojom ženom otići u kupovinu poput svih heteroseksualnih parova kako bi smo kupile namirnice?
I hoće li netko, s "punim pravom", na nas baciti kamen ako se pri našem izboru hrane ili toalet papira nađe isprovociran načinom na koji obje slažemo robu u istu košaru?
Smijemo li prošetati parkom držeći se ruku pod ruku ili takve šetnje također moramo obavljati unutar "svoja 4 zida"? (Ovo nam je malo teško izvedivo jer naprosto nemamo dovoljno novca da bi iznajmile stan s parkom).
I kako da uopće dođemo do "svoja 4 zida" kada nemamo mogućnost pravno regulirati svoju zajednicu?
Namjerno izostavljam ovdje spominjati svoju intimu jer istu nisam spremna dijeliti ni sa kim.
Psihologija kaže da je projekcija obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio ega, kroz koji se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju drugim osobama.
Svaki put kada netko izgovori floskulu o "svoja 4 zida" očito pederima i lezbijkama pripisuje osjećaje, sklonosti, želje i nagone koje kod sebe ne može prihvatiti niti se sa njima suočiti.
No dragi homofobi, vaše "prljave misli" nemaju veze ni sa pederima, ni sa lezbama a pogotovu ne sa Povorkom ponosa.
U Supetru nikada nije bilo Gay Prajda pa to svejedno nije spriječilo Vlč. Ursića da do poanti dolazi gledajući gay porniće.
Iako sam ateistica, moram priznati kako su me prezentacija don Ursićeve knjige i njegovo priznanje o načinu na koji je shvatio poantu, poprilično iznenadili.
Jer do toga dana sam živjela u zabludi da svećenici do spoznaja dolaze čitajući Bibliju, Katekizam i drugu religijsku literaturu.
Svatko se ovih dana nađe pozvan postavljati tu dijagnozu, kao da se stručnost za postavljanje dijagnoze stječe na ulici, u birtiji, Crkvi ili na nogometnom stadionu, a ne na medicinskom fakultetu i odgovarajućoj specijalizaciji.
No, na stranu nadri dijagnostičari i "Adam i Stevo" stručnjaci, mene u ovom trenutku najviše zanimaju ona "svoja 4 zida" koja me, ne znam zašto, strahovito asociraju na nedavne medijske istupe supetarskog župnika don Andre Ursića.
Kada don Andro Ursić kaže da homoseksualnost treba prakticirati u svoja 4 zida vjerojatno pod time podrazumjeva da svi homoseksualci i lezbijke homoseksualnost prakticiraju poput njega: gledajući (unutar 4 zida belgijske hotelske sobe) gay porniće.
Savršeno je razumljivo da ono što je Vlč. Ursić radio unutar 4 zida belgijske hotelske sobe ( pitam se tko garantira da to isto ne radi i unutar 4 zida svoje Crkve?) i na temelju čega je "shvatio poantu", nije za ulicu. Nisam pravnica pa ne znam koji zakoni reguliraju javno prikazivanje porno uradaka na ulicama i trgovima, no pretpostavljam da takve aktivnosti podliježu, ako ničem drugom, barem nekim prekršajnim sankcijama jer bi u protivnom takva praksa bila uopbičajena na javnim mjestima.
Za razliku od Vlč. Ursića ja nikada u svom životu, pa čak ni u svoja 4 zida s navučenim roletama do poda i troduplo zaključanim vratima, nisam pogledala niti jedan gay pornić. I ne samo da nisam pogledala niti jedan gay pornić, već nikada nisam pogledala lezbijski a ni heteroseksualni pornić.
Nisam pogledala čak ni onaj poznati hrvatski pornić iz 2004 godine koji se masovno prikazivao u većini časnih hrvatskih domova, tvrtki, državnih ureda i institucija a sigurna sam da isti nije promašio i pokoji župni dvor. To je onaj famozni pornić koji je većinu građana ove čedne, katoličke države pretvorio u najobičnije voajere koji su danima, slineći bauljali internetom ne bi li nabavili svoju kopiju.
Razlog je vrlo jednostavan. Mene naprosto tuđa intima a ni pornografija, ne zanima.
Što je to onda, što ja kao lezbijka moram prakticirati u "svoja 4 zida" a da se ne zamjerim svom katoličkom okruženju?
Smijem li sa svojom ženom otići u kupovinu poput svih heteroseksualnih parova kako bi smo kupile namirnice?
I hoće li netko, s "punim pravom", na nas baciti kamen ako se pri našem izboru hrane ili toalet papira nađe isprovociran načinom na koji obje slažemo robu u istu košaru?
Smijemo li prošetati parkom držeći se ruku pod ruku ili takve šetnje također moramo obavljati unutar "svoja 4 zida"? (Ovo nam je malo teško izvedivo jer naprosto nemamo dovoljno novca da bi iznajmile stan s parkom).
I kako da uopće dođemo do "svoja 4 zida" kada nemamo mogućnost pravno regulirati svoju zajednicu?
Namjerno izostavljam ovdje spominjati svoju intimu jer istu nisam spremna dijeliti ni sa kim.
Psihologija kaže da je projekcija obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio ega, kroz koji se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju drugim osobama.
Svaki put kada netko izgovori floskulu o "svoja 4 zida" očito pederima i lezbijkama pripisuje osjećaje, sklonosti, želje i nagone koje kod sebe ne može prihvatiti niti se sa njima suočiti.
No dragi homofobi, vaše "prljave misli" nemaju veze ni sa pederima, ni sa lezbama a pogotovu ne sa Povorkom ponosa.
U Supetru nikada nije bilo Gay Prajda pa to svejedno nije spriječilo Vlč. Ursića da do poanti dolazi gledajući gay porniće.
Iako sam ateistica, moram priznati kako su me prezentacija don Ursićeve knjige i njegovo priznanje o načinu na koji je shvatio poantu, poprilično iznenadili.
Jer do toga dana sam živjela u zabludi da svećenici do spoznaja dolaze čitajući Bibliju, Katekizam i drugu religijsku literaturu.
