Da li je odista virtualna stvarnost manje vrijedna od realnosti?
Da li su odista nickovi samo virtualni likovi koji nestaju onoga trenutka kada ugasimo računalo?
Incognito je ušla u moj virtualni svijet još davne 1999.-te na chatu CroL-a. Vrlo brzo postala je jedna od „povlaštenih“ čiji se nick našao u adresaru moga ICQ-a.
Nismo voljele istu mjuzu, nismo čitale iste knjige, svaka od nas je živjela u drugoj državi, imala vezu, drugačije interese, drugačije stavove po mnogim pitanjima – no jedno nam je bilo zajedničko: imale smo strpljenja saslušati nekoga kome je potreban sugovornik. Imale smo volje pokloniti vrijeme nekome kome to može pomoći.
Često se pitam gdje je granica nakon koje virtualno postaje stvarno? Koji je to trenutak u našim životima kada se nick pretvori u Prijatelja?
Da li je to bilo one noći kada sam se naljutila zbog jedne njene rečenice i unatoč sterilnosti neta vidjela koliko je to pogađa?
Ili je to ipak bilo onda kada smo zoru dočekale na splavu uz zvuke ciganske muzike – muzike koja njoj baš i nije nešto značila, ali je u meni pokrenula svaki mišić a dušu ispunila mješavinom tuge i ushićenja?
Ili tijekom dugih telefonskih razgovora koje smo, povremeno znale voditi bez obzira na broj granica koji je u tom trenutku bio između nas?
Možda je to bilo na onom drugom balkonu na kojem smo pile kavu citirajući Radovana III.
No pouzdano znam da sam u sumraku, za vrijeme zagrljaja na ničijoj zemlji, popraćenog samo šuškanjem vrećice prepune Negro bombona, kada je samnom na drugu, njoj tada nedostupnu stranu, odlazila njena ljubav nakon nekoliko ukradenih zajedničkih dana, grlila Prijatelja?
Ostala sam ti mnogo toga dužna:
Virtualni svijet se razlikuje od stvarnosti samo po tome što se u njemu tako lako može dogoditi da izdaš Prijatelja.
Sve drugo, uključujući i bol, potpuno je isto.
Zbogom inco. Nadam se da si konacno nasla mir koji ti je toliko nedostajao.
Često se pitam gdje je granica nakon koje virtualno postaje stvarno? Koji je to trenutak u našim životima kada se nick pretvori u Prijatelja?
Da li je to bilo one noći kada sam se naljutila zbog jedne njene rečenice i unatoč sterilnosti neta vidjela koliko je to pogađa?
Ili je to ipak bilo onda kada smo zoru dočekale na splavu uz zvuke ciganske muzike – muzike koja njoj baš i nije nešto značila, ali je u meni pokrenula svaki mišić a dušu ispunila mješavinom tuge i ushićenja?
Ili tijekom dugih telefonskih razgovora koje smo, povremeno znale voditi bez obzira na broj granica koji je u tom trenutku bio između nas?
Možda je to bilo na onom drugom balkonu na kojem smo pile kavu citirajući Radovana III.
No pouzdano znam da sam u sumraku, za vrijeme zagrljaja na ničijoj zemlji, popraćenog samo šuškanjem vrećice prepune Negro bombona, kada je samnom na drugu, njoj tada nedostupnu stranu, odlazila njena ljubav nakon nekoliko ukradenih zajedničkih dana, grlila Prijatelja?
Ostala sam ti mnogo toga dužna:
- Galeriju na ovoj stranici u kojoj bi objavljivali tvoj pogled kroz objektiv. Iako si mi dostavila priličan broj predivnih fotki, moja jebena potreba da svaku stvar koju radim odradim temeljito, nije mi dopustila da se poslužim polovičnim rješenjem i postavim te fotke bez obzira na to kako će izgledati stranica na kojoj se nalaze.
- Šetnju s tobom ulicama tvoga djetinjstva i kavu na Petrovaradinu.
- Odgovor na tvoje pitanje na MSN-u 31.01.2007. koje sam vidjela nakon što si se ti već bila diskonektirala. No nije me to onda baš previše brinulo. Mislila sam, odgovorit ću ti kad te idući put vidim.
Virtualni svijet se razlikuje od stvarnosti samo po tome što se u njemu tako lako može dogoditi da izdaš Prijatelja.
Sve drugo, uključujući i bol, potpuno je isto.
Zbogom inco. Nadam se da si konacno nasla mir koji ti je toliko nedostajao.
Galeriju slika iz objektiva Incognito možete pogledati na donjem linku:
