Umjesto štrikanja

Danas su Forum preplavili pozitivni osjećaji. Netko bi rekao "sajam patetike". Mozda i jeste iz neke druge dimenzije. Iz dimenzije u kojoj ja želim živjeti to je samo "dan poslije dana kada se nickovi pretvore u osobe".

Nakon određenog broja godina na netu, većina nas "starih" zaboravlja svoje prve trenutke. Zaboravili smo koliko je ta virtualna komunikacija utjecala na nas. Koliko nas je puta razveselila. Koliko puta rastužila. Koliko puta naljutila. I koliko nam je pomogla da sebe prihvatimo upravo onakvima kakvi jesmo.

OK, svjesni smo koliko smo divnih osoba upoznali na netu. I koliko je onih koji su nam postali doista važni. Sa mnogima od njih redovito ili povremeno održavamo kontakt u realnosti.
No neki su jednostavno nestali i ne znamo što se s njima događa. Znamo samo da nam nedostaju.

Zaboravimo ponekad da se Forum poput realnog života iz dana u dan mjenja. Netko odlazi, netko novi dolazi.
Odjednom postajemo svjesni da je malo onih koje poznajemo i Forum nam postaje manje zanimljiv. Jer nam se učini da na njega više nitko ne dolazi.
A Forum bez ljudi je samo bezživotni programski jezik čije funkcije baš i nemaju pretjeranog smisla.
No u tom trenutku nismo svjesni da se, žaleći za onima kojih više nema, nismo ni udostojili primjetiti one kojih ima. One koji su u međuvremenu našli ovo mjesto koje im znači isto onoliko koliko je nama nekad značilo. Nismo svjesni da iza tih novih, zanimljivih i manje zanimljivih nickova kriju stvarne osobe, sa svim svojim vrlinama i manama, sa svim svojim osjećajima, strahovima, nadama, željama, mogućnostima, problemima, ŽIVOTIMA. Nas život nosi dalje, nađemo neke druge interese koji nam se u tom periodu čine važnijima.
I onda se slučajno dogode spontani susreti, nickovi dobiju sliku i ton, postanemo svjesni koliko se različitih sudbina krije u ovih 50-tak megabajta internet prostora. I kako još ima puno onih koje upravo prolaze sve ono što smo mi odavno prošli, koje se upravo sada susreću sa problemima koje smo mi odavno rješili. I na kraju postanemo svjesni kako smo zaboravili koliko malo truda trebamo uložiti kako bi drugima pomogli da se osjećaju bolje.