"Tvoja mama je lezba!" - "A tko je tebi kriv što tvoja nije?"
U mnogim raspravama koje su se diljem neta, među pripadnicima gay zajednice vodile na temu gay roditeljstva, kao jedan od osnovnih argumenata "protiv", diskutanti su navodili traume koje bi homofobna okolina mogla stvoriti djetetu čiji roditelji iskaču iz tradicionalnih okvira.
Među pripadnicima gay populacije često vlada mišljenje da je nemoguće odgojiti dijete u ovako homofobnom okruženju bez većih psihičkih posljedica. Mnogi smatraju da bi takvo dijete doživljavalo razne oblike diskriminacije na svakm koraku, u susjedstvu, u školi, kako od odraslih tako i od djece. Smatraju da bi njihovo dijete bilo usamljeno, ne bi imalo prijatelja, da bi doživljavalo od druge djece ili izrugivanje ili izravno izbjegavanje.
No, moje iskustvo s tim u vezi je potpuno drugačije. Iako živim u relativno maloj sredini i uopće ne živim u iluziji da oni koji me poznaju ne znaju kojeg sam spolnog usmjerenja, ne mogu se požaliti da je moja kćerka u djetinjstvu imala siromašan društveni život. Naprotiv, ni po čemu se nije razlikovala od ostale djece. Uvijek je imala poneku "najbolju prijateljicu" i nekoliko manje "najboljih". Između njih su se povremeno znale dogoditi dječje svađe, nakon kojih je slijedilo i obavezno komentiranje uzroka te svađe sa drugim prijateljicama, no ni jedan od tih događaja ni po čemu nije istupao iz okvira običnih svađa koje proživljavaju sva djeca. Njeno druženje sa ostalom djecom temeljilo se na zajedničkim interesima i osjećajima privrženosti koje su jedni za druge osjećali. Znatan broj prijateljstava iz njenog najranijeg djetinjstva traje još i danas.
Društveni život svake osobe, pa tako i djeteta čiji su roditelji homoseksualci prvenstveno ovisi o njegovim kvalitetama. Ukoliko vaše dijete bude društveno, zabavno, neopterećujuće za okolinu i njegov društveni život će biti bogat. Ukoliko bude sebično, razmaženo i zahtjevno imat će manje prijatelja. Vaše spolno usmjerenje ne može bitno utjecati na to, niti u pozitivnom niti u negativnom smislu.
Uvijek postoji mogućnost da se u određenoj okolini djetetu dogodi izravan kontakt sa homofobnom osobom. Bilo tko na ulici ili u školi može mu dobaciti "Tvoja mama je lezba!" No,takav događaj ne mora neminovno kod djeteta pobuditi negativne osjećaje.
Da li će, i koliko takav događaj djetetu predstavljati neugodno iskustvo, prvenstveno ovisi o njegovom stavu prema homoseksualnosti, u stvaranju kojega mi možemo odigrati ključnu ulogu. Ukoliko naše dijete naučimo da homoseksualnost nije nešto zbog čega bi se bilo tko trebao stidjeti, takva rečenica ne može pobuditi nikakve negativne osjećaje. Da bi smo to mogli kvalitetno odraditi, prvenstveno trebamo sami potpuno prihvatiti svoje spolno usmjerenje. Moramo biti svjesni da se naša internalizirana homofobija, koja se u blažim oblicima može manifestirati samo kao neugoda pri spominjanju homoseksualnosti u hetero okruženju, veoma lako može preslikati na naše dijete kao njegov stav.
Kada potpuno prihvatimo sebe, kroz sve doticaje našeg djeteta sa homoseksualnim temama i motivima kojima u današnje vrijeme obiluju svi mediji, poput TV-a, tiska i interneta, veoma lako možemo pomoći djetetu da homoseksualnost prihvati kao "samo još jedan od nekoliko oblika seksualnih ponašanja". Tada bi se lako moglo dogoditi da na nečiju zlonamjernu rečenicu: "Tvoja mama je lezba", naše dijete potpuno iskreno i sa ponosom odgovori pitanjem: "A tko je tebi kriv što tvoja nije?"
