Pazite kakve sadržaje unosite u vašu malu "praznu bilježnicu"
U prvom dijelu ovog malog serijala imali ste priliku vidjeti nekoliko stvarnih situacija iz naše male obitelji, iz kojih se može zakljućiti da su odnosi između moga djeteta i mene veoma topli i puni razumjevanja a ona jedna mlada djevojka koja za sebe često zna reći da je imala sretno djetinjstvo.
Budući da sam u zivotu dobila priliku steći to rijetko iskustvo, tj biti istovremeno i lezbijka ali i majka sretnog djeteta, pokušat ću vam ovdje prezentirati svoje iskustvo, kao i sve važnije momente odgoja i našeg odnosa za koje znam da su u procesu odrastanja i formiranja ličnosti moga djeteta odigrali presudnu ulogu.
Ovo je tema koja ne može stati u jedan članak, jer u procesu odrastanja ima toliko važnih stvari na koje roditelj mora obratiti pozornost ukoliko želi iskoristiti sve mogućnosti da mu dijete bude sretno. U konačnici, i sam taj proces traje dvadesetak i više godina.
Stoga, ovo shvatite samo kao početak serije natpisa.
Osnovni preduvjet za sretno djetinjstvo su upravo odnosi između djece i roditelja. Većinu trauma iz djetinjstva koje ljudi pamte, upravo su traume vezane za taj odnos. U tom odnosu ne smije biti neiskrenosti. A osobito ne smije biti licemjerja.
Kako roditelji potajno uvijek priželjkuju dijete s kojim će se moći ponositi, i djeca također žele imati roditelje na koje mogu biti ponosni. No za razliku od roditelja koji su već formirane ličnosti, sa usvojenim sustavom vrijednosti u kojem nerijetko ima dosta predrasuda, dijete nakon rođenja je poput prazne bilježnice u koju se tek trebaju početi upisivati određeni podaci, od kojih je sustav vrijednosti jedan od najvažnijih sadržaja. To upisivanje traje, od samog rođenja pa sve do smrti roditelja, pri čemu moramo biti svjesni da će se u toj bilježnici naći i sadržaji koje nećemo upisati mi, niti čemo moći sprijećiti njihovo upisivanje. No isto tako moramo biti svjesni da ipak mi najvećim dijelom možemo utjecati na stavove djeteta i prema tim sadržajima, i na taj način umanjiti njihove negitivne efekte na najmanju moguću mjeru. U tom smislu najviše nam može koristiti upravo kvaliteta odnosa koji sa djetetom uspijemo izgraditi.
Pri izgradnji kvalitetnog odnosa kao i prenošenja ispravnog sustava vrijednosti, dijete ne usvaja samo ono što mu roditelji ciljano pokušavaju prezentirati putem razgovora, savjeta pa čak i svađa. Veliki dio sadržaja kojim ćemo ispuniti tu našu "praznu bilježnicu" bit će upisano i na osnovu naših osobina, ponašanja i odnosa sa drugim ljudima, te djetetovih osjećaja koje tim svojim ponašanjima potaknemo. U tom smislu postoje neki nezaobilazni uvjeti ponašanja koje svaki roditelj neizostavno mora ispuniti.
Kriteriji i dosljednost
Svakome se od nas znalo dogoditi da naše ponašanje u određenim situacijama potpuno određuje raspoloženje u kojem se trenutno nalazimo. U smislu odnosa sa djetetom, to može značiti kako nam, u određenom trenutku kada smo dobro raspoloženi sve što naše dijete učini ili kaže izgleda simpatično i smiješno, dok u drugom trenutku kada smo frustrirani, pod stresom ili u problemima na isto djetetovo ponašanje reagiramo ljuto, vikom a ponekad i primjenom sile.
Najbolji primjer ovoga ponašanja većina vas je mogla vidjeti u svojoj okolini.
Kada dijete počinje pričati, dok još njegove riječi jedva prepoznaju samo najbliži, uvijek se nađe netko od odraslih (bake, djedovi, tete a ponekad i roditelji) kome je veoma slatko, simpatično i smiješno kada dijete opsuje. Često se odrasli zdušno trude obogatiti djetetov riječnik gotovo svim folklornim izrazima kojima naši jezici obiluju.
Ta slika najčešće izgleda ovako:
-dijete jedva sricuci gotovo nerazumljivo izgovori "piku maee". Svi se smiju, grle i ljube dijete otvoreno pokazujući ponos sto je njihovo dijete savladalo jednu veoma bitnu stepenicu u razvoju komunikacije jer je svome fondu od, do sada upotrebljavane tri rijeci (ma-ma, ta-ta, ba-ba), pridodalo još dvije. Dijete je sretno jer je otkrilo način uz pomoć kojeg može potaknuti po njega veoma ugodne reakcije okoline. I svi su sretni godinu-dvije.
No kada dijete napuni 4-5 godina, odraslima više nije interesantno čuti psovke iz njegovih usta. Sve češće se događa da reakcije na njegovo psovanje, za razliku od prethodnog perioda, budu izrazito negativne. Dijete u želji da postigne prijašnje reakcije, psuje sve više koristeći pored onih ustaljenih, i neke nove izraze koje je usput čulo, no takvim ponašanjem izaziva još veće negodovanje odraslih.
Mame se u čudu pitaju što je to moglo onako dobro dijete pretvoriti u ovakvog "bezobraznika". Ne shvaćaju pri tome da se dijete ponaša upravo prema usvojenom načinu nakon kojeg očekuje ljubav, veslje i pažnju. Također, ne shvaćaju kako je dijete potpuno zbunjeno promjenom ponašanja okoline koje mame često uopće nisu svjesne. Da im ono očajnički pokušava ugoditi ali više ne zna kako to može postigći i da ga takvo ponašanje odraslih plaši i boli. Na vrata njihovog odnosa zakucalo je prvo nerazumjevanje.
Roditelji, na osnovu pažljivo promišljene i objektivne procjene, moraju postaviti kriterije prema kojima se dijete treba ponašati. Tih se kriterija trebaju dosljedno pridržavati prvenstveno oni. Ni u kom slučaju ne smiju dopustiti da na te kriterije utječe njihovo trenutno raspoloženje. To je jedini način na koji možete u vašu malu "praznu bilježnicu" upisati sadržaj zavaljujući kojem će vaše dijete daleko objektivnije moći sagledati sve svoje buduće odnose. To će mu biti neophpdno da savlada sve izazove i bez većih trauma prođe iskustvo koje pred se njim nalazi, budući da je imalo "sreću" roditi se u ovoj relativno primitivnnoj sredini kao dijete lezbijke.
Budući da sam u zivotu dobila priliku steći to rijetko iskustvo, tj biti istovremeno i lezbijka ali i majka sretnog djeteta, pokušat ću vam ovdje prezentirati svoje iskustvo, kao i sve važnije momente odgoja i našeg odnosa za koje znam da su u procesu odrastanja i formiranja ličnosti moga djeteta odigrali presudnu ulogu.
Ovo je tema koja ne može stati u jedan članak, jer u procesu odrastanja ima toliko važnih stvari na koje roditelj mora obratiti pozornost ukoliko želi iskoristiti sve mogućnosti da mu dijete bude sretno. U konačnici, i sam taj proces traje dvadesetak i više godina.
Stoga, ovo shvatite samo kao početak serije natpisa.
Osnovni preduvjet za sretno djetinjstvo su upravo odnosi između djece i roditelja. Većinu trauma iz djetinjstva koje ljudi pamte, upravo su traume vezane za taj odnos. U tom odnosu ne smije biti neiskrenosti. A osobito ne smije biti licemjerja.
Kako roditelji potajno uvijek priželjkuju dijete s kojim će se moći ponositi, i djeca također žele imati roditelje na koje mogu biti ponosni. No za razliku od roditelja koji su već formirane ličnosti, sa usvojenim sustavom vrijednosti u kojem nerijetko ima dosta predrasuda, dijete nakon rođenja je poput prazne bilježnice u koju se tek trebaju početi upisivati određeni podaci, od kojih je sustav vrijednosti jedan od najvažnijih sadržaja. To upisivanje traje, od samog rođenja pa sve do smrti roditelja, pri čemu moramo biti svjesni da će se u toj bilježnici naći i sadržaji koje nećemo upisati mi, niti čemo moći sprijećiti njihovo upisivanje. No isto tako moramo biti svjesni da ipak mi najvećim dijelom možemo utjecati na stavove djeteta i prema tim sadržajima, i na taj način umanjiti njihove negitivne efekte na najmanju moguću mjeru. U tom smislu najviše nam može koristiti upravo kvaliteta odnosa koji sa djetetom uspijemo izgraditi.
Pri izgradnji kvalitetnog odnosa kao i prenošenja ispravnog sustava vrijednosti, dijete ne usvaja samo ono što mu roditelji ciljano pokušavaju prezentirati putem razgovora, savjeta pa čak i svađa. Veliki dio sadržaja kojim ćemo ispuniti tu našu "praznu bilježnicu" bit će upisano i na osnovu naših osobina, ponašanja i odnosa sa drugim ljudima, te djetetovih osjećaja koje tim svojim ponašanjima potaknemo. U tom smislu postoje neki nezaobilazni uvjeti ponašanja koje svaki roditelj neizostavno mora ispuniti.
Kriteriji i dosljednost
Svakome se od nas znalo dogoditi da naše ponašanje u određenim situacijama potpuno određuje raspoloženje u kojem se trenutno nalazimo. U smislu odnosa sa djetetom, to može značiti kako nam, u određenom trenutku kada smo dobro raspoloženi sve što naše dijete učini ili kaže izgleda simpatično i smiješno, dok u drugom trenutku kada smo frustrirani, pod stresom ili u problemima na isto djetetovo ponašanje reagiramo ljuto, vikom a ponekad i primjenom sile.
Najbolji primjer ovoga ponašanja većina vas je mogla vidjeti u svojoj okolini.
Kada dijete počinje pričati, dok još njegove riječi jedva prepoznaju samo najbliži, uvijek se nađe netko od odraslih (bake, djedovi, tete a ponekad i roditelji) kome je veoma slatko, simpatično i smiješno kada dijete opsuje. Često se odrasli zdušno trude obogatiti djetetov riječnik gotovo svim folklornim izrazima kojima naši jezici obiluju.
Ta slika najčešće izgleda ovako:
-dijete jedva sricuci gotovo nerazumljivo izgovori "piku maee". Svi se smiju, grle i ljube dijete otvoreno pokazujući ponos sto je njihovo dijete savladalo jednu veoma bitnu stepenicu u razvoju komunikacije jer je svome fondu od, do sada upotrebljavane tri rijeci (ma-ma, ta-ta, ba-ba), pridodalo još dvije. Dijete je sretno jer je otkrilo način uz pomoć kojeg može potaknuti po njega veoma ugodne reakcije okoline. I svi su sretni godinu-dvije.
No kada dijete napuni 4-5 godina, odraslima više nije interesantno čuti psovke iz njegovih usta. Sve češće se događa da reakcije na njegovo psovanje, za razliku od prethodnog perioda, budu izrazito negativne. Dijete u želji da postigne prijašnje reakcije, psuje sve više koristeći pored onih ustaljenih, i neke nove izraze koje je usput čulo, no takvim ponašanjem izaziva još veće negodovanje odraslih.
Mame se u čudu pitaju što je to moglo onako dobro dijete pretvoriti u ovakvog "bezobraznika". Ne shvaćaju pri tome da se dijete ponaša upravo prema usvojenom načinu nakon kojeg očekuje ljubav, veslje i pažnju. Također, ne shvaćaju kako je dijete potpuno zbunjeno promjenom ponašanja okoline koje mame često uopće nisu svjesne. Da im ono očajnički pokušava ugoditi ali više ne zna kako to može postigći i da ga takvo ponašanje odraslih plaši i boli. Na vrata njihovog odnosa zakucalo je prvo nerazumjevanje.
Roditelji, na osnovu pažljivo promišljene i objektivne procjene, moraju postaviti kriterije prema kojima se dijete treba ponašati. Tih se kriterija trebaju dosljedno pridržavati prvenstveno oni. Ni u kom slučaju ne smiju dopustiti da na te kriterije utječe njihovo trenutno raspoloženje. To je jedini način na koji možete u vašu malu "praznu bilježnicu" upisati sadržaj zavaljujući kojem će vaše dijete daleko objektivnije moći sagledati sve svoje buduće odnose. To će mu biti neophpdno da savlada sve izazove i bez većih trauma prođe iskustvo koje pred se njim nalazi, budući da je imalo "sreću" roditi se u ovoj relativno primitivnnoj sredini kao dijete lezbijke.
