"Sve mame imaju pete, samo si ti stalno u patikama!" U trenutku dok sam spuštala pogled prema njenoj petogodišnjoj glavici, osjecala sam onaj moj stalni strah, a pitanja se samo rojila u glavi: "Da li je nešto čula? Kako joj reći? Hoće li me osuđivati?".
-"Dobro,"- rekla sam - "ja jesam stalno u patikama, ali se zato uvijek igram s tobom. I znam ti svirati i pjevati i radim s tobom svašta za što druge mame nemaju vremena."
-"Dobro,"- rekla sam - "ja jesam stalno u patikama, ali se zato uvijek igram s tobom. I znam ti svirati i pjevati i radim s tobom svašta za što druge mame nemaju vremena."
-"Da, ali ovako ti ne mogu ni šminku krasti" - reče i dalje čvrsto rukicom stiskajući moj kažiprst.
Nasmijala sam se sa olakšanjem. Ovo je, na svu sreću, bila samo još jedna od njenih duhovitih provala.
Svakoga, tko prvi puta dođe kod nas, iznenade svima nerazumljive poruke koje se nalaze na zidovima kuhinjice. Na primjer, na zidu pored monitora papir na kojem piše:
"Kada idem prije podne: mama ujutro, ja u podne i navečer.
Kada idem poslije podne: ja ujutro i u podne, mama navečer."
Mjesto na kojem je poruka zalijepljena veoma je pažljivo odabrano. Ne postoji mogućnost da je ne vidi onaj tko sjedne za kompjuter. A nama uopće nije jasno što je tu nerazumljivo i zašto nas svi moraju pitati što nam to znači. Pa vide valjda da imamo psa kojeg je potrebno šetati tri puta dnevno.
No, navikle smo već na to da naša komunikacija, koja je nama dvjema potpuno razumljiva, često za druge predstavlja samo skup riječi bez smisla. I moram priznati da u većini slučajeva, zavjerenički uživamo u toj sposobnosti.
Na vratima, na papiru već žutom od dima ispisana crvenom kemiskom (da bi sadržaj dobio na važnosti) i rukopisom 10-godišnjeg djeteta, stoje pravila koja obavezuju sve stanovnike našeg toplog doma:
Pravila ponašanja u ovoj kući:
1. Ne deri se!
2. Ne reži!
3. Ne pišaj po kuhinji!
4. Također ni ono drugo!
5. Spremi za sobom!
6. Smeće bacaj u vreću!
7. Ne diraj moje stvari!
8. Ne drži knjige razbacane po podu!
9. Ne pljuj na pod!
10. Voli svoju mamu!
11. Pomaži svojoj mami da ti duže traje!
Odgovorno tvrdim da nikada nisam prekšila neka od ovih pravila, osobito 3 i 4. Ipak, to se ne može reći baš za sve naše ukućane.
No i u našem toplom domu pravila služe da bi smo ih povremeno kršili. Da sam ovoga puta pravilo prekršila ja, najčešće mi postane jasno kada vidim nju kako stoji pored sudopera, značajno usmjeravajući pogled sa mene u sudoper pa prema natpisu koji iznad njega visi: Spužvastu krpu NEMOJ ostavljati u sudoperu! Molim te!.
U tom trenutku skupim ramena i nabacim facu: kriva sam, kajem se, duboko se kajem, svjesna da sam joj dala argument koji ce moći upotrijebiti prvi put kada se posvađamo.
O da, znamo se posvađati. Kada u stanu žive dvije ženske osobe, obje lavovi, od kojih je jedna u klimaksu a druga u pubertetu, mora ponekad doći i do svađe. No i te svađe, koliko god žestoke bile, često imaju neobičan ishod.
Dakle, dođem s posla već živčana, zateknem nered i zarežim. Ona mi odgovori, ja njoj nazad, i tako to krene. I deremo se mi tako jedna na drugu, dok u određenom trenutku ne čujem sebe kako izgovaram potpuno iste rečenice koje je moja staričica izgovarala meni, kada smo se davno nas dvije svađale. I toga trenutka postanem svjesna što ova mala, sada tu preko puta mene, misli. Ona uvijek prepozna taj trenutak, i tada se, gotovo istovremeno, počnemo smijati.
Ili na primjer dogodilo se da se, u najžešćem jeku svađe, na radiju pojavi pjesma za koju danima pokušavam saznati kako se zove i tko pjeva. I tada ja nakon vike samo udahnem zrak i normalnim, mirnim glasom pitam: Tko ovo pjeva?
Ona mi, isto tako, normalnim glasom odgovori da zna ili ne zna.
Nekoliko puta je takvom raspletu naše svađe prisustvovala Phoebe, najbolja prijateljica malevjestice i jedina osoba koja potpuno zna kako funkcionira naša mala obitelj, i koja se potpuno u to sve uklapa. No prvi put je i ona bila iznenađena takvim ishodom naše svađe.
Priznajemo da smo čudakinje koje ne robuju nekim konvencionalnim ponašanjima. Gostima samo prva dva puta mi kuhamo kavu. Nakon toga od njih očekujemo da si sami uzmu što žele, kao i da nama ponude to isto. Najviše volimo kada kod nas dođe netko tko zna skuhati bar jedno suvislo jelo, jer ova tri što ja znam dosadila su već i njoj, i meni, pa čak i psu koji nikada nije birao hranu.
Ah da, priča o alkoholu iz naše perspektive.
Novu 1985-tu, prvu nakon niza pijanih novih godina, dočekala sam potpuno trijezna. Bila sam trudna i nisam htjela reskirati, no zarekla sam se da će mi ta mala, kad odraste, morati donositi svaki dan litru konjaka za to odricanje koje sam zbog nje morala podnijeti.
A kako to sada izgleda?
Dobila sam jednom prilikom od nekog, litru whiskey-a u kutiji. Kako je u međuvremenu moja potreba za alkoholom potpuno nestala, ta je boca stajala u bifeu čekajući rijetke prilike da nam u goste dođe netko kome bi odgovaralo popiti čašicu. U jednom takvom trenutku, kada sam htjela gostu i sebi natočiti malo iznenadila me je gotovo prazna boca u kutiji. Naravno, tada mi je postalo jasno zašto se ekipa malevještice prije izlaska uvijek skupljala kod nas. I zašto su tom prilikom stoički podnosili boravak u sobi iako se tamo nikada nije smjelo pušiti. Njen odgovor na moj komentar u vezi sa whiskey-em bio je: Vratit ću ti, kad tad.
Pri povratku sa neke ekskurzije, u duty free shop-u, malavještica je naišla na majušnu bočicu istog takvog whiskey-a (tzv unučić). I naravno, kupila je sa obrazloženjem da će to konačno vratiti mami. S njom je bila i prijateljica koja je dobrim dijelom učestvovala i u ispijanju moga whiskey-a, i koja je u tom trenutku rekla: "Idemo kupiti još jednu bočicu da imamo šta sipati u colu."
Kada je malavještica stigla kući, izvadila je dvije prazne bočice iz torbe i rekla: "Jednu smo kupile da popijemo a drugu da vratimo tebi dug. No, shvatile da nam je jedna malo, pa ti umjesto whiskey-a vraćam dvije bočice."
Sinoc, dok smo u trgovini u kolica stavljale litru vodke (koju ja nikada nisam voljela), sjetila sam se Nove 85-te i kako je ovo što se sada događa sasvim suprotno onome što sam se onda zarekla. Jer, evo, ona je odrasla, a cugu kupujem ja njoj a ne ona meni...(ovdje ide onaj smajli koji prokleto gleda).
Malavjestice sretan ti 19-ti :)
Nekoliko puta je takvom raspletu naše svađe prisustvovala Phoebe, najbolja prijateljica malevjestice i jedina osoba koja potpuno zna kako funkcionira naša mala obitelj, i koja se potpuno u to sve uklapa. No prvi put je i ona bila iznenađena takvim ishodom naše svađe.
Priznajemo da smo čudakinje koje ne robuju nekim konvencionalnim ponašanjima. Gostima samo prva dva puta mi kuhamo kavu. Nakon toga od njih očekujemo da si sami uzmu što žele, kao i da nama ponude to isto. Najviše volimo kada kod nas dođe netko tko zna skuhati bar jedno suvislo jelo, jer ova tri što ja znam dosadila su već i njoj, i meni, pa čak i psu koji nikada nije birao hranu.
Ah da, priča o alkoholu iz naše perspektive.
Novu 1985-tu, prvu nakon niza pijanih novih godina, dočekala sam potpuno trijezna. Bila sam trudna i nisam htjela reskirati, no zarekla sam se da će mi ta mala, kad odraste, morati donositi svaki dan litru konjaka za to odricanje koje sam zbog nje morala podnijeti.
A kako to sada izgleda?
Dobila sam jednom prilikom od nekog, litru whiskey-a u kutiji. Kako je u međuvremenu moja potreba za alkoholom potpuno nestala, ta je boca stajala u bifeu čekajući rijetke prilike da nam u goste dođe netko kome bi odgovaralo popiti čašicu. U jednom takvom trenutku, kada sam htjela gostu i sebi natočiti malo iznenadila me je gotovo prazna boca u kutiji. Naravno, tada mi je postalo jasno zašto se ekipa malevještice prije izlaska uvijek skupljala kod nas. I zašto su tom prilikom stoički podnosili boravak u sobi iako se tamo nikada nije smjelo pušiti. Njen odgovor na moj komentar u vezi sa whiskey-em bio je: Vratit ću ti, kad tad.
Pri povratku sa neke ekskurzije, u duty free shop-u, malavještica je naišla na majušnu bočicu istog takvog whiskey-a (tzv unučić). I naravno, kupila je sa obrazloženjem da će to konačno vratiti mami. S njom je bila i prijateljica koja je dobrim dijelom učestvovala i u ispijanju moga whiskey-a, i koja je u tom trenutku rekla: "Idemo kupiti još jednu bočicu da imamo šta sipati u colu."
Kada je malavještica stigla kući, izvadila je dvije prazne bočice iz torbe i rekla: "Jednu smo kupile da popijemo a drugu da vratimo tebi dug. No, shvatile da nam je jedna malo, pa ti umjesto whiskey-a vraćam dvije bočice."
Sinoc, dok smo u trgovini u kolica stavljale litru vodke (koju ja nikada nisam voljela), sjetila sam se Nove 85-te i kako je ovo što se sada događa sasvim suprotno onome što sam se onda zarekla. Jer, evo, ona je odrasla, a cugu kupujem ja njoj a ne ona meni...(ovdje ide onaj smajli koji prokleto gleda).
Malavjestice sretan ti 19-ti :)