Rasprava o Pride-u, koja se nakon njega odvijala na oba hrvatska LGBTT foruma, pokazuje da na hrvatskoj LGBTT sceni postoji široki spektar interesa i potreba koje se nalaze unutar definicije "borbe protiv diskriminacije LGBTT osoba". Isto bi se moglo reći i za ostale države Balkana.
Iako se u raspravama, na prvi pogled činlo da su se formirale dvije strane oko konkretnog pitanja o kojem se raspravljalo, a koje su se nepomirljivo zauzimale za suprotstavljene stavove, potpuno je nevažno tko se, i u kojem broju priključio jednoj ili drugoj strani.
U ovakvim raspravama nisu važne strane. Važno je što objektivnije procjeniti sve okolnosti, važno je znati što misle oni za čije interese se aktivisti zalažu, u kojim okolnostima oni žive i koji ih problemi muče, te sa kakvim se iskušenjima susreću. Važno je, također, pokušati spoznati činjenicu da žestinu ovakvih diskusija ne uvjetuju prizemni motivi tipa "e bas mora biti po mome", već naprotiv osjećaj ucesnika da se rapravlja o, njima veoma bitnim, pitanjima.
Rasprave su nam, nadalje, pokazale da isto kao i na političkoj sceni, i mi u okviru LGBTT aktivizma koji je kod nas još u povojima, imamo začetak pluralizma koji bi se u nekim grubim podjelama mogao imenovati klasičnim odrednicama "lijevo - centar - desno" s tim što tu podjelu također treba uvjetno shvatiti ne primjenjujući pri tome baš sve odrednice u onom smislu u kojem se na taj način klasificiraju političke stranke.
Činjenica je da je pluralizam, kao i u svakoj drugoj zajednici veoma poželjan i jedini oblik društvenog organiziranja koji nam može osigurati stvarni napredak. Stoga je vrijeme da i mi aktivisti prevaziđemo naše osobne interese, naše ego tripove, prestanemo na problem gledati samo iz svoje perspektive a ovakve rasprave prestanemo doživljavati kao osobne napade na nas, te da konačno prestanemo očekivati bezrezervnu podršku od svakog člana zajednice, zahtjevajući zahvalnost za ovo što radimo, već da se počnemo ponašati i djelovati u skladu sa potrebama ove pluralističke zajednice.
Aktivizam sam po sebi nema svrhe ako se ne prilagodi stvarnim potrebama zajednice, te ako ne komunicira sa onima u čije ime djeluje i na koje se, u svome djelovanju, poziva.
Činjenica je da trenutno u Hrvatskoj, kao i u drugim državama Balkana, djeluju udruge koje nemaju puno povratnih informacija od onih čije interese promiču svojim djelovanjem, koje nemaju pojma što osjećaju i žele oni na koje se pozivaju u svojim aktivnostima.
Raspravama o Prideu u kojima sam učestvovala, upravo sam htjela potaknuti sve nas koji se aktivizmom bavimo, da se prestanemo baviti samima sobom i konačno se okrenemo tom našem "izbornom" tijelu te u okviru njegova pluralizma prilagodimo svoje djelovanje stvarnim potrebama i željama LGBTT zajednice.
Vrijeme je da napustimo formulu "LGBTT jedinstva" u okviru kojeg bi morali podržavati svaki oblik djelovanja bez obzira koliko on jeste ili nije u skladu sa našim osobnim uvjerenjima.
Kao što je i vrijeme da prihvatimo činjenicu da i medju nama postoje ljudi koji imaju drugačija misljenja o svim važnim pitanjima o kojima se različita mišljenja mogu vidjeti i u dijelu hetero većine, drugačija mišljenja o načinima djelovanja u okviru LGBTT aktivizma, koji imaju pravo ta svoja mišljenja izraziti, te se izražavanjem toga mišljenja boriti za svoje "birače" bez bojazni da će biti etiketirani kao licemjeri, konzervativci ili kojekakvim drugim neprimjerenim izrazima.
A rasprave u okviru kojih ćemo ta mišljenja izražavati ne bi se trebalo doživljavati osobno reagirajući povrijeđeno, već se treba suprotnim mišljenjima suprotstavljati snagom argumenata.
Onda u svakoj žešcoj raspravi nećemo vidjeti svađu, osobne napade, neraščisćene račune, već ćemo ih doživljavati kao naše male saborske sjednice, nakon kojih između nas neće ostati nepremostive prepreke a u nama negativni osjećaji.
