Umjesto štrikanja

To je bio PRIDE

Vraćamo se iz Zagreba, sa 5-og Crol-ovog rođendana. U antiknom vozilu na suvozačkom sjedalu Markiza, pozadi machckeeca (zar se mačkica ne može napisati jednostavnije?), Spin i malavještica. Tri zbele i jedna str8. Prolazimo pored autobusne postaje u selu nadomak Osijeka. Sjetih se kako sam prije 30 i nešto godina često tu izlazila iz autobusa. Naime, u tom selu živjela je djevojka u koju sam tada bila zaljubljena. Po ustaljenom običaju toga vremena, bile smo najbolje prijateljice.

Svi oni divni osjećaji koje sam prema njoj gajila u to vrijeme, ostali su zauvijek moja tajna. Bila sam svjesna da sam drugačija od većine cura koje poznajem, mislila sam da nikada u životu neću imati priliku nekome pokazati što doista za njega osjećam. Jer pobogu, voljela sam žene, a to je bila sklonost koju je valjalo pomno čuvati kao najdublju tajnu. I iako sam bila svjesna da na to ne mogu svojom voljom  utjecati, stidjela sam se pokazati je bilo kome izvan malobrojnog kruga istomišljenika.
U to vrijeme, niti u snu nisam mogla zamisliti da ću se jednoga dana voziti pored te postaje u automobilu punom lezbi prepričavajući s njima utiske sa dan prije održanog lezbijskog party-ja.

Bilo je veličanstveno vidjeti sve te djevojke i žene, njihove srdačne zagrljaje nakon saznanja iza kojeg nicka stoji pojedina osoba. Susrete onih čiji su odnosi već poprimili osobine pravih prijateljstava. Uhvatiti sitne, diskretne nježnosti koje su između sebe izmjenjivale one koje su bile u parovima. Bez bojazni da bi ih netko mogao čudno gledati, otkrivajući što osjećaju. Bilo je veličanstveno slušati kako se riječ "lezbijka" izgovara punim glasom, bez stišavanja i značajne mimike koja bi sugovorniku dodatno naznačila da se radi o "nama".
U opuštenom okruženju zabave, prije početka samog programa, primjetila se mala zabrinutost organizatorica (cura iz CroL Tima) hoće li sve proteći onako kako su zamislile. No razloga za zabrinutost nije bilo. Sve se odvijalo veoma spontano, od karaoka, preko podjele osvojenih nagrada u natjecanju za SuperStaruLezbuTalents do ritualnog gašenja svjećica na rođendanskoj torti koja je simbolično napravljena u obliku dvije djevojke (CroL-ov zaštitni znak), od strane "majke" i "pomajke" stranice, čije je postojanje većini lezbijki sa ovih prostora pomoglo da lakše prihvate sebe.

Sjećam se svoga prvog dolaska na CroL. Straha da netko ne bi otkrio koju sam stranicu posjetila, straha koji sam osjećala od osoba koje sam na chatu srela. Koliko sam se samo trudila sakriti svoj identitet. Sa koliko sam samo pažnje svaki put brisala history ne bih li sakrila tragove. Sjećam se svoje zablude iz toga vremena - mislila sam da su CroL postavile pripadnice veoma jake i financijski neovisne organizacije. Jer, prema mome tadašnjem vjerovanju, samo takve osobe bi mogle pobjediti strah od outanja i upustiti se u takvu aktivnost. Vremenom sam se počela opuštati, strah je nestajao a umjesto njega pojavila se znatiželja. Nakon dva tri mjeseca znatiželja je nadvladala strah te sam se odvažila upoznati sa bubi (NuclearChick), djevojkom za koju sam u međuvremenu saznala da je tvorac CroL-a. Iznendila me je njena mladost (imala je 20-tak godina), no ne toliko koliko me je iznenadila njena hrabrost. Ona me je čudno gledala kao da nije svjesna što mislim pod tim "hrabrost". Njoj je, isto kao i meni, bilo savršeno prirodno to što voli žene, no, za razliku od mene, nije bila spremna cijeli život provesti u "ilegali". Naprotiv, bila je spremna napraviti lezbijsku stranicu, bila je spremna hodati okolo sa punom vrećicom primjeraka lezbijskog časopisa "Just A Girl" dijeleći ih svakome na koga je naišla. Bila je spremna svojim konkretnim aktivnostima mjenjati društvo oko sebe, boreći se za pravo da voli koga ona hoće. Te zime prije 4,5 godine, osjetila sam stid pred tom hrabrom djevojkom zbog svog onog straha koji sam godinama osjećala i svih onih poniženja pred samom sobom, koja sam godinama prihvaćala bez trunka otpora.
Ona pak, uopće nije bila svjesna činjenice da je postavljanjem te internet stranice, pokrenula procese čije smo posljedice mogli vidjeti u petak u Globalu.
U ovih 5 godina mnoge su djevojke i žene, jednako preplašene poput mene u jesen 99-te, naišle na CroL i nakon nekog vremena shvatile da su dolasci na tu stranicu bitno utjecali na promjenu njihovog stava prema sebi i svojoj seksualnosti. Mnoge od njih su se, nakon nekog vremena počele baviti raznim aktivnostima dajući tako svoj doprinos promjenama. To je proces koji više nitko i ništa ne može zaustaviti.

U petak, na proslavi 5-og CroL-ovog rođendana u Globalu, gledajući sve te predivne mlade (i manje mlade) žene, gledajući njihova ozarena lica, njihove neopterećene spontane geste koje su u nekim drugim vremenima bile naučna fantastika, osjetila sam ponos. Ne zato jer sam lezbijka, na to ionako nikada nisam mogla utjecati. Osjetila sam ponos zato jer se, zahvaljujući CroL-u, više nikada neću morati stidjeti svojih osjećaja.