Tek što smo se oporavili (što financijski, što psihički) od novogodišnjih shopping groznica, pa shopping groznica zimskih sniženja, pa groznica od gripe i prehlade, evo ga opet...
Počelo je opet! Kolektivna groznica ljubavi!
Naravno, počelo je sa malim debelim anđelom koji nosa sa sobom luk i strijelu i krvnički nabada ljude sa njima, i postao je tako neizostavan dio svake patetike, da ga jednostavno ne možeš zaobići.
Čak niti na gaćicama moje frendice sa fakulteta.
I ovo savršeno unovčeno malo gologuzo čudovište postalo je oličenje nekakve romantike...
Meni je oličenje raja za pedofile. Možda ga stave na zastavu jednog dana...kad osnuju stranku.
Osim toga, ja romantična nisam.
Romantika je za frigidne, kako je rekao neki gospon pjesnik jednom davno.
A koliko je nacija mentalno frigidna, pokazat će samo opet jarko crvena srca, slova boje krvi, čokoladice u obliku srca, buketi u obliku srca, medvjedići što drže srca, krhotine srca i nekakve skršene arhitekture, psići što cvile pjesmice: «love me, love me...»...
Ne znam zapravo, ne vidim razlog, po kojem zakonu prirode, ili univerzuma, uopće, moramo da se volimo baš tog 14.2.?
I slučajno baš tad pokazujemo koliko nam je stalo.
Jer bitan je datum. I brojke. I kolektivno ludilo. Kolektivna zaljubljenost. U Kupida.
Osim toga, ja zaljubljena nisam.
A i mrzim djecu.
Ne znam koliko bi Amorovih strelica trebalo uopće da ih zavolim.
Mislim da im zato ja i nisam meta, beznadan slučaj ne gađaju.
Ja bih im naime, za strelicu u srcu, spizdila metak u čelo.
Oduvijek me privlačio naziv «bullet for my valentine».
Nisam romantična, nisam zaljubljena, ali sam morbidna.
«Love me, love me!»
Ja odlučno bojkotiram crvena srca.
I pjesmice koje počinju sa «I love you».
I medvjediće što drže nadasve originalnu poruku: «You are my love».
I zalaske sunca i čitanja poezije na plaži.
I sve one crvene ruže, crvena vina, zaljubljene parove sa isprepletenim prstićima, ljubavne sms-ove, gledanje Casablance i dizanje banalnosti ljubavi na neki viši nivo, nekakve priloške odredbe za vrijeme «zauvijek» i hipertrofije srca.
Ja na valentinovo imam ispit.
I ja ću na valentinovo vjerovatno mrziti cijeli svijet, iz gorespomenutog razloga.
I ja ću, ako ga vidim da leti kraj mene, toliko šutnuti Kupida u guzicu, da se vjerovatno neće pojaviti do 14.2.2020-te.
Meni je Kupidova strelica, asocijacija na spolni organ. Muški spolni organ.
Nisam romantična, nisam zaljubljena, ali jesam perverzna.
«Love me, love me!»
I ne vidim smisao dizanja banalnosti ljudskog srca na taj neki uzvišeni božanski nivo, kad je i to samo organ.
Baš kao i penis.
A dan penisa, još uvijek nemamo.
Vama koji ne bojkotirate patetiku, želim sretno Valentinovo :
Naravno, počelo je sa malim debelim anđelom koji nosa sa sobom luk i strijelu i krvnički nabada ljude sa njima, i postao je tako neizostavan dio svake patetike, da ga jednostavno ne možeš zaobići.
Čak niti na gaćicama moje frendice sa fakulteta.
I ovo savršeno unovčeno malo gologuzo čudovište postalo je oličenje nekakve romantike...
Meni je oličenje raja za pedofile. Možda ga stave na zastavu jednog dana...kad osnuju stranku.
Osim toga, ja romantična nisam.
Romantika je za frigidne, kako je rekao neki gospon pjesnik jednom davno.
A koliko je nacija mentalno frigidna, pokazat će samo opet jarko crvena srca, slova boje krvi, čokoladice u obliku srca, buketi u obliku srca, medvjedići što drže srca, krhotine srca i nekakve skršene arhitekture, psići što cvile pjesmice: «love me, love me...»...
Ne znam zapravo, ne vidim razlog, po kojem zakonu prirode, ili univerzuma, uopće, moramo da se volimo baš tog 14.2.?
I slučajno baš tad pokazujemo koliko nam je stalo.
Jer bitan je datum. I brojke. I kolektivno ludilo. Kolektivna zaljubljenost. U Kupida.
Osim toga, ja zaljubljena nisam.
A i mrzim djecu.
Ne znam koliko bi Amorovih strelica trebalo uopće da ih zavolim.
Mislim da im zato ja i nisam meta, beznadan slučaj ne gađaju.
Ja bih im naime, za strelicu u srcu, spizdila metak u čelo.
Oduvijek me privlačio naziv «bullet for my valentine».
Nisam romantična, nisam zaljubljena, ali sam morbidna.
«Love me, love me!»
Ja odlučno bojkotiram crvena srca.
I pjesmice koje počinju sa «I love you».
I medvjediće što drže nadasve originalnu poruku: «You are my love».
I zalaske sunca i čitanja poezije na plaži.
I sve one crvene ruže, crvena vina, zaljubljene parove sa isprepletenim prstićima, ljubavne sms-ove, gledanje Casablance i dizanje banalnosti ljubavi na neki viši nivo, nekakve priloške odredbe za vrijeme «zauvijek» i hipertrofije srca.
Ja na valentinovo imam ispit.
I ja ću na valentinovo vjerovatno mrziti cijeli svijet, iz gorespomenutog razloga.
I ja ću, ako ga vidim da leti kraj mene, toliko šutnuti Kupida u guzicu, da se vjerovatno neće pojaviti do 14.2.2020-te.
Meni je Kupidova strelica, asocijacija na spolni organ. Muški spolni organ.
Nisam romantična, nisam zaljubljena, ali jesam perverzna.
«Love me, love me!»
I ne vidim smisao dizanja banalnosti ljudskog srca na taj neki uzvišeni božanski nivo, kad je i to samo organ.
Baš kao i penis.
A dan penisa, još uvijek nemamo.
Vama koji ne bojkotirate patetiku, želim sretno Valentinovo :
