Januar protiče sporo. Razvukao se kao ugažena žvaka na vrelom trotoaru. O Bože kakvo glupo poređenje u ovim ledenim danima, ali sad bih ovakva kakva sam mogla u tim mislima da se umrsim do besvjesti i da osjetim ljepljivu tvar koja mi se razvlači po đonu.
Ipak posljednja tri dana sam beskrajno uzbuđena. Javila mi se Martha. Dolazi večeras. Nismo se vidjele punih devet godina. Nismo se zapravo ljudski ni čule. Tu i tamo bismo razmijenile po koju rođendansku čestitku ili kratku sms poruku. Nikako da jedna sa drugom porazgovaramo dugo, onako kako smo znale. Satima. Glupo nam je valjda da sve sažimamo u neke pisane redove ili telefonske razgovore. I jedna i druga iz prećutne namjere da to jednom nadoknadimo onako kako treba. Kako mi znamo. A znale smo da će doći opet to naše vrijeme neograničeno i dovoljno za sve propušteno.
Pamtim kada su nam se razgovori pretakali iz dana u noć pa opet u dan, i pamtim sve te riječi, stihove, odlomke Ionescovih „Krhotina sjećanja“ i citate iz Bergmanove „Najbolje namjere“ izmiksirane sa krckavim zvukom ploča Chet Bakera, toplinom tijela, usnama, svijećama, mirisom kafe, snom, lososom i puterom, vinom, pjenom u kadi, kapljicama na koži, opuštenim zglobovima šake koji vise na rubu kreveta... pamtim vrijeme stopljeno u čvrstu zgusnutu masu sabijenu u njenu malu garsonjeru u koju sam dolazila da se svega toga nagutam i da je imam sobom do sljedećeg dolaska. Obožavale smo provoditi vrijeme u tom prostoru. Kada bi ušle kao da bi zatvorile rajsferšlus i postajale nevidljive i nedostupne za sve oko nas.
Jedanaest vrtoglavih mjeseci provele smo zajedno. Voleći se i živeći baš kao da je to jedino što imamo. A imale smo i sve drugo, i posao, mačke, rođake, prijatelje, klubove, putovanja i poreze, i prehlade ali ne mogu se precizno sjetiti ničega drugog iz tog vremena. Samo Marthe.
Onda je ona, jedanaest mjeseci od dana kada smo se prvi put popele u začarani svijet tih tridesetak kvadrata, dobila odgovor na konkurs za posao u Brisbaneu. Sve je išlo brzo. Govorile smo da je to ok, da tako treba. Da je to htjela i sad nema izbora i da je to zapravo jedina ispravna stvar u tom momentu. Glumile smo da suze koje smo isplakale ne ostavljaju za sobom kao glečeri ranjavi trag na obrazima, nego da eto, tek tako upotpunjuju nemoć da se izgovori još nešto, valjda misleći da će nam na taj način biti lakše podnijeti sve. Spakovala se i otišla nakon deset dana.
A sad... Sad je opet tu, nazvala me je u srijedu i kaže vratila se. Želi da me vidi. Sva sam ushićena, užurbana i nesređena u pokušaju da sve dovedem u red dok se ne pojavi na vratima. Znam da joj ništa od toga neće biti važno ali to što radim je poput obreda da bi se uspostavio unutrašnji mir. Pri tom stan mi je pun dima i čini mi se da u svakoj sobi ostavljam po jednu upaljenu cigaretu u pepeljari dok drugu grozničavo palim. Pijem četvrtu čašu Aberloura kojeg sam dobila od Nađe za Novu godinu uz želju da mi uljepša januar.
Zvoni.
Otvaram vrata sa srcem u ušima.
Smiješimo se jedna drugoj i uzimamo se za ruke. Grlimo se snažno tu na pragu, ćutke. Bože moj milostiv si.
„Bože moj“, šapućem.
„Dobro je, a sad da vidim gajbu“ kaže vrcavo u svom stilu i izvija mi se preko ramena.
Uvodim je polako ne puštajući joj ruke.
Oko četiri sata iza ponoći sjedile smo izvaljene na trosjedu sa tek načetim temama o svemu što je bilo u međuvremenu. Preskakale smo sa jedne na drugu nemajući vremena da bilo šta započeto kažemo do kraja. Erupcije svega su izbijale iz nas. Plakale smo. Imitirale. Ludijale pa se smijale.
Njen sin ima šest godina. Razvela se kada je imao dvije. Sada nije došao sa njom ali će doći na ljeto i ostati tu da nastavi školovanje. Postala je glavni konsultant za hotelijerstvo u nekoliko vodećih agencija. Majka joj se odselila za Kanadu a njoj je ostavila planinsku kuću negdje u Štajerskoj, kaže ići ćemo na sankanje sa ruksakom punim piva i kolača sa cimetom. Ranije, dok bi ih pravila, umakala bi prst u cimet i davala mi da liznem posmatrajući moju reakciju. Ništa ne miriše tako privlačno a tako resko pecka na jeziku.
Gledam je, gledam joj tijelo sad malo punačko ali tako ženstveno i zavodljivo. Koljena su ista. Pružam ruku i milujem ih. Prestala je da govori. Umirila se. Primičem se sasvim blizu i zavlačim joj prste u kosu na potiljku. Posve je mirna. Ne mogu odoliti više, moram je poljubiti odmah i ljubim je. Ljubim joj usne. Njene krasne meke usne.
„Gilda.“ Odmaknula me je blago. „Gilda želim ti reći nešto.“
„Stvarno želim to čuti... ali nakon ručka Martha.“ Ponovo sam je privukla.
„Gilda ja sam HIV pozitivna.“
Nasmijala sam se iz trbuha. „Okej je Martha. I ja sam.“ ali je sad nisam ponovo privukla. Pogledala sam je želeći da se nasmiješi i kaže kao nekad: „Primila si se, ludo moja“.
„Gilda ne zezam se,“ rekla je ozbiljno fiksirajući me ravno u oči.
Ugasila sam se. Posegnula sam za cigaretom i pripalila je. A onda sam počela:
„U redu. Pa šta sad? HIV pozitivni su i Dave, Ron, Paula...i sve je tu normalno. I znam sve o CD4 i o mučninama i glavoboljama, o prolivima, o injekcijama, o šakama šarenih tableta, o fibri, o discipliniranim životima, o novim programima terapija... I uostalom svi oni žive i rade kao i drugi. I tulumi su nam fantastični.“... govorila sam sve što mi je palo na pamet pokušavajući da se saberem, da joj dam do znanja da živim sa tim kao sa svakodnevnom činjenicom. Ne znam otkud je iz mene izlazila ta gomila možda i tačnih ali potpuno suvišnih podataka u ovom trenu. Mislila sam da ću na taj način razbiti oporu grudvu koja mi se zaglavila iza grudne kosti, da ću izbrisati to što mi je saopštila i da ćemo kada zaćutim nastaviti kao da ništa od izgovorenog nije istina.
Martha me je samo gledala jednako mirna.
Opet sam se ugasila. Ovaj put stvarno. Narednih nekoliko minuta bila sam utrnuta i tuđa. A ona me je zagrlila i rekla: „Ajmo sada sve ispočetka. Polako.“
Ispričala mi je sve. Slušala sam i samo šaputala u sebi da nije moguće. Ne i Martha.
Uveliko je bio dan kada smo pošle leći. Jedna uz drugu, držeći se za ruke.
Kada se probudimo isplaniraćemo odlazak na sankanje.
Povezani članci
