Čitam stare mailove. Iskreno, većinu najčešće obrišem neposredno po dobijanju jer su nezanimljivi, šturi, bez duha i imalo uloženog truda i želje za istinskom razmijenom misli. Čuvam samo one od najdražih osoba ili neke baš posebnoga sadržaja. Uostalom to sam radila i sa pismima u vrijeme kada se još rukom pisalo. Istovremeno nisam čuvala ona koja su me uznemiravala, ljutila, rastuživala. Neko vrijeme da, a onda bih ih iscjepkala na sitne komadiće i bacila u smeće valjda braneći se na taj način od duhova koji bi me kroz njih znali opsjedati. Isto se desilo i onima koja mi nakon nekog vremena ne bi pobudila nikakvu emociju.
Tako planiram već godinama da sačuvane mailove odštampam i čuvam na papiru poput pisama ali to još nisam uradila i ko zna da li ću ikada. Pomislim kako i taj virtuelni prostor kojeg sad zauzimaju ima smisla utoliko što će postanem li dementna ili umrem li sad, ovoga časa, te prepiske zauvijek ostati izgubljene za svakog drugog. Obična pisma pohranjena u nepreglednom gmailovom kosmosu među milijunima takvih. Ne znaš password, ne znaš sadržaj, ne znaš čak ni da postoji. To mi na neki način zvuči utješno jer zašto bi neki moji budući nasljednici preturali po mojoj ili još strašnije tuđoj intimi. Onda pomislim da ta pisma najvjerovatnije oni i ne čitaju nego ih bace u smeće sa bezbroj drugih nekad nam značajnih predmeta i detalja koji su imali svoju simboliku i priču samo nama vrijednu, a onda ih pronađu preturači smeća koji ih prodaju na buvljacima kolekcionarima koji opet među tim papirima traže one koji su interesantni ili vrijedni zbog autora, sadržaja, dokumentacije i ko zna čega sve ne. Takve opet preprodaju ili ih objave, što mi je lično uvijek bilo pomalo jezivo. Koliko god oni to opravdavali stručnom i naučnom argumentacijom, bacanjem novog svjetla na odnose tog i tog, ili na viđenje toga i toga u vremenu i prostoru, nikad mi se nije desilo da se ne zapitam o etičkoj strani objavljivanja nečije intimne prepiske ma koliko godina proteklo nakon njegove smrti.
Dešavalo mi se da na asfaltu pored kontejnera naiđem na hrpe razbacanih razglednica, fotografija, pisama, onako već izgaženih i prljavih. Priznajem da bih svaki put zastala i bacila pogled, neke prevrnula nogom, ali nisam imala smjelosti uzeti ih i pogledati studioznije. Osjetila bih nelagodu.
Inače novembarske duge noći su mi omiljene. Kada se smrači u rano poslijepodne, osjećam kao da je svo to vrijeme trajanja tame dato samo meni za neke posebne trenutke pa onda opušteno čitam, slušam muziku, pišem, telefoniram onima koje volim, šetam, besciljno vozim auto, vozim bicikl, volim plivati noću, i putovati.
U isto vrijeme novembar je mjesec kada osjećam Piromankino prisustvo intenzivnije nego li tokom ostatka godine. Iako nju ništa ne najavljuje i nema pravila kada će se pojaviti, ali eto, novembar me nekako zbliži sa njom na neki nejasan način.
Upravo čitam njene mailove. Kako su samo prekrasno sročene te rečenice. Koliko su žive i koliko je ona istinski u njima. Govori svojim jednostavnim jezikom o rijetkim pojavama, slikovitim predjelima, važnim dostignućima koja ostaju negdje na margini, o velikim majstorima najrazličitijih profesija, o običnim ljudima i njihovim najvrijednijim osobinama, odnosima, o uzajamnom davanju. Ponekad i o velikim žrtvama da bi se sačuvale te vrijednosti. O prolaznosti. O spoznaji.
Piromanka je od onih sa najboljim obrazovanjem, onih koje su pred sobom imale zacrtanu odličnu karijeru, dobar život na visokoj nozi, blagostanje koje nudi bogata i dobro organizirana porodica, ponudjene su joj forme u koje se samo trebala udjenuti i živjeti onako kako mnogi od nas negdje i priželjkuju, a ona je svjesno i bez imalo griže savjesti istupila iz tog svijeta i uputila se sopstvenom stazom. Pri tom to nisu bila nasumična tumaranja, bili su to promišljeni potezi ali izvan pretpostavljenih kanona. Mislim da je taj izbor i sve što je na taj način iskusila učinilo da bude najzanimljivija, najdragocjenija, najslojevitija osoba koja je ušla u moj život.
Čitam kako je nekoć na Korzici bila enolog, piše vrlo inspirativno o tom poslu kao i o svakom sljedećem...kuharica u Haifi; član ekipe nekog Velšanina koji je po istoku Male Azije premetao grobove; učila je duvanje stakla u Španiji; izradu konopa u siromašnom kvartu u Portu; pjevala u JAZZ klubovima Njemačke; piše o danima proučavanja drvene gradnje u Rigi i u Finskoj; o istraživanju pigmenata i bojenju tkanina u Nepalu; o životu sa iskušenicama i učenju o ljekovitim biljkama u manastiru sv. Katarine u Jermeniji; o fotografisanju sa češkim majstorima; o radu u mehaničarskoj radnji u italijanskom Bergamu. Kad pogledam mapu njenog kretanja kao da je deformisanim koncentričnim krugovima pulsirala oko Mediterana. Trenutno je u Holandiji u stolarskoj radionici na nekom od kanala u predgrađu Amsterdama izrađivala pulene i druge drvene ukrase za brodovlje. Pomislih uz smiješak - previše je čak i za srednjovjekovnog avanturistu. A za Piromanku su stalno usavršavanje i savlađivanje novih vještina bile smisao osvajanja vremena. Sama je bila jako vješta i kao da je rođena sa tim darom u rukama, što je svakako u njenom slučaju neodvojivo od dara koji je imala u glavi i grudima. Posebno su joj značili ponajprije majstori koji su joj prenosili znanja, kao i sve ono što ih je okruživalo. Za nju nisu postojale barijere, nije postojalo nemoguće, nije postojalo odstupanje kada se u nešto zagrize. Uvijek je tjerala do kraja i to se ne bi moglo nazvati tvrdoglavošću već vrlo preciznom upornošću koja je imala jasan cilj pred sobom.
Njeno iskustvo i znanje veliko je i temeljito i tiče se mnogih oblasti, srela se sa značajnim ličnostima naše epohe i nikad nije niti o jednom takvom susretu govorila sa senzacionalizmom, već je sve uvijek bilo sa mjerom i sa onom njenom filozofijom životvornosti, rada, krvi, zemlje i duha. Najljepše priče su bile one o skromnim, vrijednim, nezavisnim, dostojanstvenim i mudrim ljudima kojih je tako malo i sve se teže mogu sresti a koji nas negdje obilježe za sav život. Takvi su bili, sigurna sam, uz savladavanje vještina, cilj svih njenih traženja.
Piromanka se nije štedila, živila je život dajući se do krajnjih granica. Izgarala je. Bilo je tu, dakako, i mnogo boli, odricanja, čemera, nespokoja, tuge, oskudice ali ona sama nikad nije postala gruba, prosta, sitničava, samoživa ...sve ju je to uobličilo u osobu koja je mogla iznad svega da se izdigne i ujedno u svemu da bude potpuno prisutna.
Naš odnos je dopunjavalo i to što smo bile ljubavnice. Od njenih dodira me je hvatala vrtoglavica a od riječi omama. Čudno i nedovoljno mi je reći za nju da je ljubavnica. A prekrasna je kao takva. Najbolja koju znam. To svakako nije odrednica koja bi opisala tu stranu našeg odnosa ali je i nezaobilazna u karakteru same relacije. Volim je, ali ta ljubav je negdje po svojim osobinama strasno-apstraktna. To nije ljubav koja nosi u sebi ono što obavezuje, a ni ono što je osobina ljubavničkog, pa ni slike ljubavi u vezi. A ne mogu reći ni da je to otvorena veza kako bi to neki nazvali. Puno je dublje i slojevitije to što nas veže. Istinski iskreno i lično. Neobjašnjivo, pa se neću ni truditi da ulazim u avanturu analize jer mi se stalno čini da griješim i da nemam dovoljno smisla za predočiti sve. Zadržim se tek na ponekom fragmentu a i to me sasvim uvuče u sjećanja vezana za nju i već mi blago zadrhti u trbuhu.
Čujem buku na ulici. Ustajem, prilazim prozoru, otvaram ga a vlažan studeni zrak puni sobu.
Neki klinci se zezaju, piju, simuliraju tuču.
Vraćam se k stolu. Gledam na monitoru u njeno posljednje pismo od prije par dana. Otvaram ga iako znam svaku riječ:
„Draga Gilda,
prije osam dana sam uspavala Curryja. Bio je jako bolestan, mjesecima smo se borili“.....
Curry je njen pas od kojega se nije odvajala. Dvanaest godina najljepšeg suživota imale su te dvije lutalice.
Skupile su mi se opet suze u očima. Pogađa me jer sam njega poznavala a nju dobro znam. Znam njenu tugu. Znam vrstu te tuge. Ja sam za razliku od nje nekako uvijek bila patetična.
Smirivala sam disanje i kao da sam je osluškivala... nastavih čitati od sredine sljedećeg pasusa
...“ sigurna da je Curry preuzeo te moje grijehe koji su se kod njega razvili u tešku bolest. Tumor je rastao ritmom kojim sam nastupala. Prvo polako i začaureno a onda vidno i agresivno. Baš kao što sam se i sama ponašala. Grubo, bazosjećajno, nemilosrdno i fatalno. Samo je on i na taj način mogao da me dovede svijesti i da mi tako neumitno slikovito ukaže koliko je to zaista pogrešno. Ozbiljno pogrešno i sa trajnim posljedicama. Nepovratno. Za svo ovo vrijeme borbe da ozdravi on mi je ustvari dao vremena da spoznam ozbiljnost počinjenoga. I sad znam da će samo vrijeme i učiniti da se uspijem nositi sa tim. Isto tako znam da do svoga kraja neću uspjeti ukloniti prljavštinu kojom sam zagadila tu čistu vodu“...
Prekinuh čitanje. Sjetila sam se kako sam je odmah odlučila nazvati. Zvonilo je dugo. Podigla je slušalicu.
„Ti si Gilda.“ čuo se sa one strane napukli glas.
„Morala sam te čuti,“ rekla sam „ jako jako mi je žao.“
„Da. Ti to osjećaš.“ Nastavila je ona pomalo teško govoreći.
„Volila bih da dodjem ako to želiš? Mogu krenuti prekosutra.“ Već sam vidjela topao susret sa njenim dragim bićem ovaj put sigurno vidno blijedim i umornim. Vidjela kako joj spuštam glavu u svoje krilo, milujem kosu, kako ćutimo dugo sve dok ne zaspe.
„Ne, ne, ne Gilda. Hvala ti ali još uvijek želim biti sama. Čućemo se opet uskoro. Grlim te. Zbogom.“
Okrećem upaljač između kažiprsta i palca. O čemu ja ovo?! O tome da želim biti u Amsterdamu i da je želim tješiti?! Da me slama čežnja za njenom blizinom?! Da bi bilo prekrasno sada podijeliti sa njom prstić Manali creama a onda se posve prepustiti.
I zašto ne zatvorim prokleti prozor hladno je?!
Fak! Faaak! Fak.
