Četvrtak je. Vrućina ne jenjava. Izlazim iz rashlađenog ureda i mislim samo o tuširanju, nekoj laganoj salati i o večerašnjem koncertu u crkvi sv.Margarite. Madrigali Orlandus Lassusa. Ustvari kresnula bih se ali nemam s kim. Najradije bih ostala u hladnoj kući ali već sam se toliko puta uvjerila da koncerti na mene dobro djeluju, osim toga moram uraditi i članak za sutrašnji broj.
Ulazim u stan. Već ga smatram domom nakon šesnaest godina boravka u njemu, i ne bih ga mogla lako napustiti. Ma mogla bih, ali ne znam u zamijenu za šta. Još bih ponešto mijenjala u njemu a nemam pravu motivaciju.
Hranim ribice i kornjačice. Lola mi ih je ostavila nakon odlaska. A i kupila ih je sebi a ne meni. Valjda nas je izgustirala u kompletu. Svaki dan kada ih vidim pomislim na nju. Trebalo je da ih bacim ili odnesem u neki pet shop, u azil, veterinaru, u zološki vrt, bilo gdje samo da izbrišem njene tragove. Ne mogu reći ni da ih volim, kako voljeti bića sa kojima nemaš topli dodir. Lupam. Zapravo sam mazohist. Hranim sopstvenu muku.
Nađa nikad nije držala kućne ljubimce. Toplokrvne ni hladnokrvne. Nije željela djecu. Ni stalne veze. Nikakve kurcepalce koji će joj uskratiti mogućnost da radi, čita, da luta, da bude sjebana ili da tulumari danima bez obaveze. Ta njena osobina da sve stvari stavi na svoje mjesto i nazove ih pravim imenom izazivala je kod mene zavist. Jedinu vrstu zavisti koju sam osjećala.
Veče, 11 sati je a noć nije donijela potrebnu svježinu. Koncert je bio očekivano dobar i imam materijal za tekst.
Dok čekam taxi čujem iza sebe: „Gilda“ prepoznajem Ingin glas „ poznala sam te po marami.“ Okrećem se, smiješim.
„Hej!“
Inge i Julia, još uvijek su zajedno, pitaju me: „Ideš sa nama na piće? Nećemo dugo.Tu, u „The Middle ages.““
„Pa ko bi tome pozivu odolio?“ rekoh zaista sretna zbog susreta.
Na ulazu još ista bodyguard faca. Ljubazno nam otvara vrata i propušta nas u hol. Zadnji put sam ovdje bila baš sa njih dvije i nekim njihovim raspoloženim društvom ima tome i četiri mjeseca. Puno duhovitih priča, pića, moj ples na kraju. Plešem samo kad me alkohol ili džoint toliko razvali da ne mogu zaustaviti sebe. Dobro plešem i mnogo puta su me molili da to uradim za nekoga, za neku prigodu, ali ne mogu, ne usuđujem se, ja plešem doma sama ili ovako. Čak ni za ženu koju volim...da...desilo mi se jednom ili dva puta ali i to su bila intermeca. Tu noć sam završila u krevetu neke njihove blijede frendice i stvarno se nisam mogla sjetiti bilo čega do buđenja i žeđi. Ona je već bila otišla. Ostavila je poruku „Zalupi vrata!“
Zauzele smo mjesta za šankom. Žene vole šank. U mom kraju bi ti rekli da samo kurve sjednu za šank. To bi valjda trebalo da nešto govori o nama? Ni tad mi nije bilo važno šta kažu u mom kraju a kamoli sad. A opet toliko puta mi padnu na pamet ta i slične glupe rečenice- definicije.
Inge i Julia su službenice u istoj banci. Politika firme ne dozvoljava veze među zaposlenicima, ali valjda nisu računali na zaposlenice ili njih dvije još uvijek uspijevaju držati to tajnom. Kako god, zajedno su već devetnaest godina. Julia ima djevojčicu iz prijašnjeg braka, a zajedno imaju još jednu koju je rodila Inge. Naručile smo svaka po tequilu i pivo. Razgovor je vrlo brzo prerastao u dobro zezanje i puno smijeha. Čašama nismo dozvoljavale da se isprazne, odmah je stizala nova runda. Između njih dvije se još osjećao onaj erotski damar, dragost, nježnost, što me je tjeralo da si postavim hiljadu pitanja na tu temu, ali to ću svakako uraditi neki drugi dan.
Pošla sam do WC-a . U povratku pogledah prema holu. Lola! Sa nekom jebeno dobrom plavušom. Upravo su ulazile i cerekale se kao blesave. Iako se sad u maju navršila godina da je otišla i da smo prekinule svaki kontakt osjetih onaj žalac u glavi. Oštru bol.
Ne znam zašto, pomislih na Pariz gdje me je obećala voditi one jeseni, pa proljeća, pa ljeta, pa jeseni...
Ma jebe mi se za Lolu. Ja sam je prebolila. Znam da sam je prebolila.
Prošla sam kajanje što sam joj se istresla kao džep. Što sam joj se otvorila i ponudila joj ono što vrijednijima od nje nisam. Što nikad takve bisere ne bacih pred takvu svinju. Gilda ćurko! I kad mi se nije dopala na prvi pogled, i kad sam pomislila „Čudovište!“, i kad su mi bili odvratni njeni prsti na nogama, i kad sam vidjela njen bezlični stan, i kad sam shvatila da je njeno znanje ustvari googlanje, i kad mi se činilo da me muze u svakom pogledu a predstavlja se slabom i plašljivom, i kad je između kvalitetnih ljudi i polusvijeta za prijatelje birala ove druge, i kad na sve to nisam stavila odmah tačku...I kad sam se uprkos svemu zaljubila u nju. Kakav zajeb! Kakav zajeb, Bože! Progutati sve to pa se pomiriti sa svim tim. Sa svojom glupošću i naivnom željom da me napokon neko tako voli dok mi ne popije i zadnju kap krvi. Sa svojim sljepilom nakon toliko godina svakojakog iskustva sa ženama. Sa proklinjanjem i nje i sebe i sudbine u koju ne vjerujem dok mi ne preostane samo ona kao usrani argument.
Ali pomisao na njene gadne laži, na svakodnevne gadne laži, zaboli me istog časa. Jednako jako kao i tada. Do mučnine jako. Od smrada. Jer smrad koji tvori laž poput one je od raspadnutog leša. Kada ga udahneš, i danima nakon što mine, čim pomisliš na njega javi ti se u nosnicama.
I vidim kako je ista sa njom kao što je bila sa mnom. I znam sve njene eklektičke finte, priče, pokrete, šarmiranja, slatke duhovite dosjetke, prazna obećanja, opaske kojima me je osvojila. Kojima je osvajala one prije mene.
Vratila sam se u WC.
Povratiću.
(Navrh brda papirnatog
Studen mjesec jasno zrači.
Oh, kakav bol od istine!
Avaj, kakav bol od laži!)
Lorca , jula 1920.
Ostale priče Gilde M.:
