Parališe me vrućina. Blokira mi misli i kretnje. Mrzim ovakve dane a zbog njih mrzim i sebe. 42 stepena u hladu, a oni na TV-u kažu 38. I babe u ulici u mom rodnom gradu koje uvijek u sred ljeta nose neki džemperčić preko ruke, da ih ne iznenadi studen, sigurno danas isto komentarišu. A kad je babama vruće, e onda je to stvarno za popizdit.
Mislim na ovaj šugavi posao i otkud ja u njemu uopšte. Neko je pomislio da umijem nešto napisati i eto me na platnoj listi lokalnog lista. Još su mi uvalili diktafon i foto aparat, kažu najbolje je da sve uradim sama. A ono i jeste tako kad bolje razmislim.
Od kad sam stigla u ovaj grad radila sam razne poslove. Šankerica, taj mi je bio još i najdraži, posvećivala sam mu se sasvim. Prodavačica suvenira, zatvarala sam prije kraja radnog vremena. Pomoćnica bibliotekara, nije ni za njega bilo posla ali je pajac uporno insistirao da se penjem na police, donosim, odnosim knjige…Asistentica stolaru. E taj me je dotukao sa furnirima i lakom, a posebno sa markovim konacima o drvenom čepu koji se postavlja da bude nevidljiv.
Zovem se Gilda. Gilda M. i pišem dnevne vijesti iz kulture u gradu na jugozapadu jedne velike države .Tako sam upoznala Nađu. Multidisciplinarna umjetnica, rekli bi, a ustvari jedino pravo osvježenje za moje preneražene vijuge među ovim svijetom koji nikad do kraja nisam shvatila ali sam prihvatila kao neminovnost. Zovem je telefonom: “ Svrati mala, sama sam”, zove me mala, a mlađa je par godina od mene. Jednom smo živjele, ona u velikom gradu ja u nešto manjem, u istoj zemlji. Evo sad opet. Došla je tu lutajući po Evropi i kaže ne zna ni sama šta ju je zadržalo, možda klima, ali dalje nije mogla. Tad nije mogla.
Pokušavam ići do nje sjenovitom stranom ulice ali sa suncem u zenitu ne uspijevam. Po ovakvom danu preblizu je za taxi, predaleko za ići pješke. Mogla sam uzeti jebeni bicikl. Isto bih prokuvala ali brže. Danas ne volim odugovlačenja.
Zvonim, ulazim i izuvam sandale. Kod Nađe su svi uvijek bosi, kao na jedrilici.
Zavaljena na kauču čita. Ustaje. Ljubim je u obraz. Nađa ne voli ta cmakanja ali moje nekako otrpi iako mi je jednom rekla da izbjegavam ako mogu, a ja opet, po navici…Mislim kako je ona sve ono što ja nisam, sasvim artikulisana a ponajviše hrabra. Smatram je mudrom, a ona mene tako zove. Često dvije žene povezuje mudrost ili ludost. Glupost je rijetko obostrana.
Vadi piće. Sipa.
“Dobra rakija, ostavila mi je Ksenija.”
Nekako uvijek zna koje piće će da mi legne. Čak i kad mi se samoj učini da mi nije do pića.
“Imaš li nešto za mene?” pitam misleći na novi materijal iz njene glave ili ateljea .
“Imam…” reče s osmijehom i utoliko se začu par puta „kuc kuc”, vrata se otvoriše.
“Ovo je Marija. Poziraće mi.”
“Marija, ovo je Gilda. Gilda je novinarka.”
Rukovale smo se. Pogledala me je u oči a onda se okrenula Nađi. “Sipaj i meni.”
“Za tebe ohlađeno bijelo vino, treba da radimo “ Nađa je bila jasna i tako jednostavna u relacijama. Nije trebalo naslućivati šta je mislila.
Marija se nije bunila. Sjela je sa čašom, blago razmaknutih nogu, na drvenu stolicu za stolom. Posmatrala sam joj stopala. Izražene tetive. Crveni lak odlično je izgledao na završetcima člankovitih prstiju. Krasna koljena. Mlada je. Vitka. Zelena suknja sa crnim motivom. Kratka bijela pamučna košulja, strukirana. Male sisice, nije nosila brus. Krupni nakit od bojenog drveta odvlačio je pogled .
Sve tri zapalismo.
“Znaš Gilda, Marija misli da je Otto gad i ne može da ga svari. Hahahahahaha…” nasmijala se svojim hrapavim glasom.
“Pričala si joj?” pitam uz blagi osmijeh da ne uvrijedim djevojku.
“To se ne može prepričati. Pomenula sam samo” reče Nađa i iskapi čašu čime je opravdala one promile ruske krvi u sebi.
Nekoliko večeri prije Nađa i ja smo čitavu noć naklapale o Weiningerovu pogledu na genijalnost i seksualnost, sa osvrtom na žene. Ona se skoro složila sa njim. U njoj je muški princip prilično izražen. Pomišljam da je u ovom gradu ostala zbog neke žene ali njene priče o sebi svode se do dolaska ovdje i od par godina nakon toga do danas. Nikad je nisam pitala, a njena iskrenost i neposrednost kad je ona sama u pitanju su zapanjujuće pa sam sigurna da bi mi odgovorila bez imalo okolišanja. I uvijek bi, koliko god otvorena bila, ostajala diskretna po pitanju treće osobe. A ja, bez obzira što radim novinarski posao, ja ustvari uopšte nisam radoznala osoba. Zatvorena sam. Ćutljiva, osim kad sam u baš bliskom okruženju. Neambiciozna. Čak sam i dosadna, sebi samoj najčešće. Drugi me rado hoće u svom društvu. Pitam se šta li im to nudim?
Završila sam na Filološkom Iberijske studije. Engleski sam znala od djetinjstva jer smo bar jednom godišnje odlazili kod tetke u Bournemouth. Valjda je to znanje stranog jezika sasvim dovoljno da u novoj sredini započnete život koji nema veze sa vašim prethodnim a ni zamišljenim budućim životom. A ustvari je sticaj okolnosti koje su vam manje ili više naklonjene, baš kao i u domovini gdje razumijete i najtananiju nijansu izgovorenog, ono najvažnije što vam omogućava da samo živite život.
Nađa mi pruži gomilu fotografija, “Pogledaj ovo dok nas dvije ne završimo.”
Prijalo mi je to što mi daje na vremenu. Omamljena od vrućine i rakije nisam bila u stanju za ozbiljniju komunikaciju. Legla sam na kauč sa kojeg se ona digla. Volim njen prostor. Drugačiji je od ostalih u koje zalazim. Još kod prvog dolaska osjetila sam se pripitomljeno i bez imalo nelagode.
Njih dvije krenuše u susjednu sobu, a ja bacih pogled na tanana a čvrsta leđa ispod bijele košulje a onda se udubih u fotografije.
Gilda M.
