Hvalospjev lezbijskom umijeću ljubavi - XVI dio
617 g Coming Outa***
13.11.1985.
Nakon dugo, dugo vremena ponovno se javljam. Dobro je u 3.X, mom novom razredu. Ljetos sam radila u "Končaru" i digla 7 i pol cigli i za tu lovu kupila novi kazić.
Zapucala sam se u Mikija iz 4.Z i u Ivanu iz razreda. Grozna sam... To mi je i Vanja rekla. Njoj se to gadi. Meni nipošto. Ali, bojim se... Ne znam čega. Hodam s izvjesnim Dadom, ali ga zapravo ne šljivim. Užasna sam...
03.12.1985.
Ljudi, ja više nisam normalna! Afera s tom djevojkom me dovela na granicu ludila. Jednostavno, osjećam se kao da dio mene... umire? Želim je više od ičega na svijetu. A nemam više niti snage niti volje za bilo što drugo. U nedjelju smo proslavili Vanjin rođendan i sve je bilo divno, ali ja sam čeznula za Ivanom. Sasvim sam očajna. U slatkom nestrpljenju iščekujem trenutke kada je trebam vidjeti. Ali, što to vrijedi, kad je želim ljubiti. Vanja je rekla da joj je to odvratno, da joj se gadi i da ne želi slušati moje lamentacije na tu temu. Vjerujem joj. Vanja je takva i kao takvu je treba uzeti. I s time, ili bolje rečeno: bez slobode kakva je moja, ona je mnogo sretniji čovjek.
Ta moja čudna ljubav (Da li je to ljubav? Zasigurno jest!) ispunjava me snažnim i lijepim osjećajem totalnog ispunjenja i zadovoljstva s jedne strane i čini me beskrajno nesretnom s druge. Ipak, nisam zaboravila ni zanemarila stvari koje čine moj "normalan" dio života. Kaj ja znam, manje razgovaram s ljudima, osim možda nekolicine onih koji su mi najbliskiji. O svojoj "izopačenosti" malo kome govorim. Razgovarala sam o tome s 2-3 ljudi i nitko od njih me nije shvatio kako bi trebalo ili onako kako sam zapravo mislila ili kako bih željela da me shvate.
Ivana je rekla da zaboravim sve što se desilo između nas. I još je nešto pričala o tome kako je prestala voljeti svog bivšeg dečka, ali ja je, iskreno rečeno, uopće nisam slušala, jer to nisam željela slušati. Mi nismo prijateljice. Ljubile smo se na stepenicama koje vode na tavan škole! O školi niti ne razmišljam. Osim ako ta razmišljanja nisu vezana neposredno uz Ivanu. Ili uz te proklete stepenice.
Hesse je napisao u "Demianu": "Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svijet. Tko hoće da bude rođen, mora razoriti jedan svijet."
Srušila sam dio svog svijeta ne bih li dobila ono što želim. Bojim se da je sve bilo uzalud. Nešto me tjera da činim upravo ono što želim, bez obzira na sve norme ponašanja, morala i nemorala, da prijeđem sve granice ne bih li se uspjela pronaći i definirati, smjestiti se negdje u svemu tome.
Kaj ja znam, promijenila sam se u posljednjih nekoliko mjeseci, a zaljubljenost u Ivanu je samo ubrzala proces promjene. Ne mislim da su moje strasti niske. Naprotiv, smatram da su čišće i iskrenije od strasti tih malih, savršenih i dvoličnih beskičmenjaka čiji me dvostruki moral umara.
Osjećam se napuštenom i tako grozno usamljenom i izgubljenom. I ne nalazim nikakvu mogućnost da se sredim.
Doma sam (opet) ionako već dva dana kao u hotelu, sa starom ne razgovaram, sa starim progovorim tu i tamo koju riječ, u prolazu. Uopće me više nije briga što će biti sa mnom. Čini mi se da ni starce to nije briga.
Ma, ne mogu više...
***
Prije nekoliko mjeseci mi se SMS-om javila prijateljica iz srednjoškolskih dana: "Stara, nećeš vjerovati: moj suprug je sređivao bakin stan i iza jednog ormara je pronašao tvoj dnevnik iz 1984./85.!!! Poslat ću ti ga poštom... Dnevnik, naravno... ne muža!".
Slijedećih sam dana bila potpuno van sebe od uzbuđenja. Sjećam se tog vremena kao vrlo teškog za mene. Bila sam nesretno i potpuno beznadno zaljubljena u pomenutu djevojku iz razreda. Godinu dana ranije sam počela otkrivati sex s muškarcima, što me nije u potpunosti zadovoljavalo. Zapravo me uopće nije zadovoljavalo. Najčešće nije bilo ni vatrometa ni gušta koje sam očekivala. Osim toga, bila sam jednostavno prokleto mlada i nisam imala pojma što mi se događa i kako da s time izađem na kraj! A kamoli na početak!!! Igrala sam se vatrom, a uza se nisam imala aparat za gašenje požara. Znala sam kako bi trebalo i moralo, ali emocionalno nisam bila kompatibilna s postojećim i ponuđenim mi društvenoprihvatljivim opcijama.
Kad je paket konačno stigao, nisam se usudila odmah ga otvoriti. Priznajem da sam, sjedeći za stolom i promatrajući veliku kuvertu - za mene iz nekog drugog, gotovo zaboravljenog i u podsvijest uspješno potisnutog, vremena - na kojoj je A. urednim rukopisom napisala moje ime i sadašnju adresu. Čekala sam... moguće da se kuverta sama otvori... i otvorila bocu biske koja je, u stvari, bila namijenjena mojoj šefici kao poklon s godišnjeg odmora. Žesta je u tom trenutku bila jedino djelotvorno sredstvo protiv straha i panike koji su me obuzeli.
Puneći čašicu aromatičnom biskom razmišljah o tome kako je taj rokovnik uopće završio iza ormara u djevojačkoj sobi jedne od mojih tadašnjih najboljih prijateljica. Vjerojatno sam ga kod A. jednostavno slučajno zaboravila. Ili namjerno ostavila kod nje da ga kod mene doma ne bi pronašla moja mama, a A. ga je opet sakrila da ga kod nje doma ne bi pronašla njena baka. A njena baka je bila stroga žena. Pri tom me dirnula pomisao na činjenicu koliko je A. bila lojalna i hrabra u svom prijateljstvu, kad se upustila, skrivajući ipak vrlo kompromitirajući pismeni dokaz mog postojanja, u taj - ako uzmemo tu njenu dobru ali ponekad ipak opasnu baku u obzir - nikako mali rizik. Potencijalni lom A. s njenom bakom nije za podcijeniti! Njena baka i moja mama su bile ne samo istih godina, nego i istog kalibra strogosti. Onak', baš opasne, kad ih na juriš razljutiš.
Pitala sam se što ću u svom dnevniku pročitati i da li će mi se to svidjeti. Da li ću se uopće samoj sebi dopasti ili ću propasti u zemlju od stida jer znam da sam u mladosti često bila, blago rečeno, vrlo nepromišljena? I tu istu nepromišljenost ovjekovječila sam vrlo iskreno i nadasve vrlo detaljno u svim svojim dnevnicima, od kojih je očito samo taj jedan jedini ipak preživio. Ostale je u kuhinjskom šparhetu spalila moja mama. Nakon što ih je, sve - osim valjda tog jednog - of kors, i pročitala!!! Smatrala je da će me tako zaštititi od blamaže, kad se jednog dana udam. To je bilo njeno (da, da, dobra katolkinja koja bezuslovno jednog dana želi u raj!) objašnjenje koje sam dobila kad sam je, desetak godina nakon tog - za mene izuzetno porodičnokriminalnog - inkvizitorskog čina, upitala: "Dobro. Ok. Jebi ga, spalila si ih... Ali: zakaj???". Na osnovu čega je ona pošla od toga da bih se ja uopće željela i mogla udati za tipa koji bi čitao moje dnevnike, to mi nikada nije postalo sasvim bistro. Osim toga, ako je pročitala te dnevnike, znala je da se ni u snu ne mislim iz ljubavi udati za frajera! Ergo, njen izgovor ne drži vodu. Dobro, to je ovog trenutka dovoljno nebitno, e da bih time dalje razbijala glavu.
Nakon treće biske konačno ustadoh, zaključah ulazna vrata stana ostavivši ključ u bravi. Inače nikada, ali baš nikada!, ne zaključavam vrata stana kad sam unutra!!! Fakat me uhvatila frka! Isključih telefon i mobitel. Pustih vrlo glasno, svjesno riskirajući krš sa susjedama u stanu ispod, "Pride" od U2-a. A. i ja smo se u Lapu razvaljivale na tu stvar. Nakon što se u svim smislovima pripremih na sve eventualnosti i moguće emocionalne katastrofe, jaaakooo duboko udahnuh i otvorih omotnicu.
Ah, gle!: A. je, pored svih naših nesporazuma tokom proteklih dvadesetak godina, bila i ostala predivna i pažljiva žena: poslala mi je i originalan sloj prašine na dnevniku! Ta nenamjerno izazvana nezgodacija (možete si zamisliti situaciju: ja ne vadim stvari iz omotnica - po navici ih, nakon što omotnicu nestrpljivo i nadasve energično razdrapam s jedne strane, istresem pošiljku iz iste direktno na stol!) mi izmami osmijeh i konačno se malo opustih. U stvari je to tak hercig, krasno i nevjerojatno, gotovo romantično, pomislih. Udišem prašinu vlastite i A.-ine mladosti! I prašinu rodnog mi grada skupljenu u posljednjih 23 godine u jednom gornjegradskom stanu koji sam vidjela 2 puta u životu... Oči mi se pune istom i na trenutak ne vidim ništa. Trenutak dovoljan da se teleportiram u 1984. Orwelle, da si znao! Drugačije bi ti, dragi moj, napisao svoju knjigu!
Provedoh popodne u apsolutnoj sigurnosti slatkog, mog slatkog, i u tom trenutku apsolutno pancer-sigurnog berlinskog doma čitajući vlastite beskrajno patetične i dramatične pubertetske izljeve nezadovoljstva svijetom u kojem sam se tada kretala. Povremeno se divih prilično zrelim spoznajama. Kao što se stidjeh nad povremenim nemogućim upotrebama poštapalica tipa: "Kaj ja znam". Valjda mi je to tada jako cool zvučalo. Provedoh to popodne, osim toga, i telefonirajući sa A. Da podijelim doživljaj.
Sjetih se svojih ljubakanja po zagrebačkim haustorima i mračnim parkovima na Gornjem Gradu s djevojkama od kojih je svaka mogla postati moja Prva Velika Ljubav. Sjetih se poljubaca kojima sam u momačkoj sobi svog najboljeg frenda prekrivala lice svoje tada najbolje prijateljice. Ta se tog detalja iz zajedničke mladosti, naravno, više ne sjeća. Njena osobna potpuna amnezija. Zanimljivo. Vrag bi ga znao zašto tu amneziju još uvijek treba!
Btw. i taj momak je u toj svojoj istoj momačkoj sobi, u isto vrijeme kad i ja, njeno lice prekrivao svojim poljupcima. Ponekad smo je istovremeno ljubili, toliko iskreno i otvoreno je bilo njegovo i moje prijateljstvo. I toliko nježna je bila naša zajednička ljubav prema njoj.
Ménage à trois par exellence... Oni su čak hodali neko vrijeme. To, osim mene, nitko nije znao. Ona se danas ni toga ne sjeća. Zabavan, već tada vrlo šarmantan i duhovit tip, ali... bio je besprimjerna lijenčina i fućkalo mu se za školu i... palila ga je druga vrsta muzike. To je, kao što znamo, strašno bitan i ponekad nemilosrdno odlučujući detalj u tim godinama. Danas je izuzetno uspješan u onome što radi i izuzetno zadovoljan svojim životom. Razliku u glazbenom ukusu više ne šljivimo. Naprotiv, međusobno si preporučamo muziku. Bez stida i grižnje savjesti. Blagoslovljeno bilo starenje... i njime uvjetovano širenje osobnih horizonata.
Dakle, tada sam tako očajnički tražila Veliku Ljubav, da me sve boljelo od silnog traženja. One su isprobavale, eksperimentirale, i to je u redu. Ali ja sam znala što želim: žene... Ili barem jednu.
Onu Prvu...
Svim u vlastitom vrtlogu emocija pogubljenim aest-godišnjakinjama koje u ovom trenutku pišu slične redove u svoje dnevnike: djevojke, jednog dana se krugovi uistinu zatvore i sve dođe na svoje mjesto. Ne odustajte od svoje ljubavi i čežnje. Vjerujte mi, tu su negdje...
Često bliže i dohvatljivije nego što ste, u svom emocionalnom kaosu, sklone i spremne vjerovati.
03.12.1985.
Ljudi, ja više nisam normalna! Afera s tom djevojkom me dovela na granicu ludila. Jednostavno, osjećam se kao da dio mene... umire? Želim je više od ičega na svijetu. A nemam više niti snage niti volje za bilo što drugo. U nedjelju smo proslavili Vanjin rođendan i sve je bilo divno, ali ja sam čeznula za Ivanom. Sasvim sam očajna. U slatkom nestrpljenju iščekujem trenutke kada je trebam vidjeti. Ali, što to vrijedi, kad je želim ljubiti. Vanja je rekla da joj je to odvratno, da joj se gadi i da ne želi slušati moje lamentacije na tu temu. Vjerujem joj. Vanja je takva i kao takvu je treba uzeti. I s time, ili bolje rečeno: bez slobode kakva je moja, ona je mnogo sretniji čovjek.
Ta moja čudna ljubav (Da li je to ljubav? Zasigurno jest!) ispunjava me snažnim i lijepim osjećajem totalnog ispunjenja i zadovoljstva s jedne strane i čini me beskrajno nesretnom s druge. Ipak, nisam zaboravila ni zanemarila stvari koje čine moj "normalan" dio života. Kaj ja znam, manje razgovaram s ljudima, osim možda nekolicine onih koji su mi najbliskiji. O svojoj "izopačenosti" malo kome govorim. Razgovarala sam o tome s 2-3 ljudi i nitko od njih me nije shvatio kako bi trebalo ili onako kako sam zapravo mislila ili kako bih željela da me shvate.
Ivana je rekla da zaboravim sve što se desilo između nas. I još je nešto pričala o tome kako je prestala voljeti svog bivšeg dečka, ali ja je, iskreno rečeno, uopće nisam slušala, jer to nisam željela slušati. Mi nismo prijateljice. Ljubile smo se na stepenicama koje vode na tavan škole! O školi niti ne razmišljam. Osim ako ta razmišljanja nisu vezana neposredno uz Ivanu. Ili uz te proklete stepenice.
Hesse je napisao u "Demianu": "Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svijet. Tko hoće da bude rođen, mora razoriti jedan svijet."
Srušila sam dio svog svijeta ne bih li dobila ono što želim. Bojim se da je sve bilo uzalud. Nešto me tjera da činim upravo ono što želim, bez obzira na sve norme ponašanja, morala i nemorala, da prijeđem sve granice ne bih li se uspjela pronaći i definirati, smjestiti se negdje u svemu tome.
Kaj ja znam, promijenila sam se u posljednjih nekoliko mjeseci, a zaljubljenost u Ivanu je samo ubrzala proces promjene. Ne mislim da su moje strasti niske. Naprotiv, smatram da su čišće i iskrenije od strasti tih malih, savršenih i dvoličnih beskičmenjaka čiji me dvostruki moral umara.
Osjećam se napuštenom i tako grozno usamljenom i izgubljenom. I ne nalazim nikakvu mogućnost da se sredim.
Doma sam (opet) ionako već dva dana kao u hotelu, sa starom ne razgovaram, sa starim progovorim tu i tamo koju riječ, u prolazu. Uopće me više nije briga što će biti sa mnom. Čini mi se da ni starce to nije briga.
Ma, ne mogu više...
***
Prije nekoliko mjeseci mi se SMS-om javila prijateljica iz srednjoškolskih dana: "Stara, nećeš vjerovati: moj suprug je sređivao bakin stan i iza jednog ormara je pronašao tvoj dnevnik iz 1984./85.!!! Poslat ću ti ga poštom... Dnevnik, naravno... ne muža!".
Slijedećih sam dana bila potpuno van sebe od uzbuđenja. Sjećam se tog vremena kao vrlo teškog za mene. Bila sam nesretno i potpuno beznadno zaljubljena u pomenutu djevojku iz razreda. Godinu dana ranije sam počela otkrivati sex s muškarcima, što me nije u potpunosti zadovoljavalo. Zapravo me uopće nije zadovoljavalo. Najčešće nije bilo ni vatrometa ni gušta koje sam očekivala. Osim toga, bila sam jednostavno prokleto mlada i nisam imala pojma što mi se događa i kako da s time izađem na kraj! A kamoli na početak!!! Igrala sam se vatrom, a uza se nisam imala aparat za gašenje požara. Znala sam kako bi trebalo i moralo, ali emocionalno nisam bila kompatibilna s postojećim i ponuđenim mi društvenoprihvatljivim opcijama.
Kad je paket konačno stigao, nisam se usudila odmah ga otvoriti. Priznajem da sam, sjedeći za stolom i promatrajući veliku kuvertu - za mene iz nekog drugog, gotovo zaboravljenog i u podsvijest uspješno potisnutog, vremena - na kojoj je A. urednim rukopisom napisala moje ime i sadašnju adresu. Čekala sam... moguće da se kuverta sama otvori... i otvorila bocu biske koja je, u stvari, bila namijenjena mojoj šefici kao poklon s godišnjeg odmora. Žesta je u tom trenutku bila jedino djelotvorno sredstvo protiv straha i panike koji su me obuzeli.
Puneći čašicu aromatičnom biskom razmišljah o tome kako je taj rokovnik uopće završio iza ormara u djevojačkoj sobi jedne od mojih tadašnjih najboljih prijateljica. Vjerojatno sam ga kod A. jednostavno slučajno zaboravila. Ili namjerno ostavila kod nje da ga kod mene doma ne bi pronašla moja mama, a A. ga je opet sakrila da ga kod nje doma ne bi pronašla njena baka. A njena baka je bila stroga žena. Pri tom me dirnula pomisao na činjenicu koliko je A. bila lojalna i hrabra u svom prijateljstvu, kad se upustila, skrivajući ipak vrlo kompromitirajući pismeni dokaz mog postojanja, u taj - ako uzmemo tu njenu dobru ali ponekad ipak opasnu baku u obzir - nikako mali rizik. Potencijalni lom A. s njenom bakom nije za podcijeniti! Njena baka i moja mama su bile ne samo istih godina, nego i istog kalibra strogosti. Onak', baš opasne, kad ih na juriš razljutiš.
Pitala sam se što ću u svom dnevniku pročitati i da li će mi se to svidjeti. Da li ću se uopće samoj sebi dopasti ili ću propasti u zemlju od stida jer znam da sam u mladosti često bila, blago rečeno, vrlo nepromišljena? I tu istu nepromišljenost ovjekovječila sam vrlo iskreno i nadasve vrlo detaljno u svim svojim dnevnicima, od kojih je očito samo taj jedan jedini ipak preživio. Ostale je u kuhinjskom šparhetu spalila moja mama. Nakon što ih je, sve - osim valjda tog jednog - of kors, i pročitala!!! Smatrala je da će me tako zaštititi od blamaže, kad se jednog dana udam. To je bilo njeno (da, da, dobra katolkinja koja bezuslovno jednog dana želi u raj!) objašnjenje koje sam dobila kad sam je, desetak godina nakon tog - za mene izuzetno porodičnokriminalnog - inkvizitorskog čina, upitala: "Dobro. Ok. Jebi ga, spalila si ih... Ali: zakaj???". Na osnovu čega je ona pošla od toga da bih se ja uopće željela i mogla udati za tipa koji bi čitao moje dnevnike, to mi nikada nije postalo sasvim bistro. Osim toga, ako je pročitala te dnevnike, znala je da se ni u snu ne mislim iz ljubavi udati za frajera! Ergo, njen izgovor ne drži vodu. Dobro, to je ovog trenutka dovoljno nebitno, e da bih time dalje razbijala glavu.
Nakon treće biske konačno ustadoh, zaključah ulazna vrata stana ostavivši ključ u bravi. Inače nikada, ali baš nikada!, ne zaključavam vrata stana kad sam unutra!!! Fakat me uhvatila frka! Isključih telefon i mobitel. Pustih vrlo glasno, svjesno riskirajući krš sa susjedama u stanu ispod, "Pride" od U2-a. A. i ja smo se u Lapu razvaljivale na tu stvar. Nakon što se u svim smislovima pripremih na sve eventualnosti i moguće emocionalne katastrofe, jaaakooo duboko udahnuh i otvorih omotnicu.
Ah, gle!: A. je, pored svih naših nesporazuma tokom proteklih dvadesetak godina, bila i ostala predivna i pažljiva žena: poslala mi je i originalan sloj prašine na dnevniku! Ta nenamjerno izazvana nezgodacija (možete si zamisliti situaciju: ja ne vadim stvari iz omotnica - po navici ih, nakon što omotnicu nestrpljivo i nadasve energično razdrapam s jedne strane, istresem pošiljku iz iste direktno na stol!) mi izmami osmijeh i konačno se malo opustih. U stvari je to tak hercig, krasno i nevjerojatno, gotovo romantično, pomislih. Udišem prašinu vlastite i A.-ine mladosti! I prašinu rodnog mi grada skupljenu u posljednjih 23 godine u jednom gornjegradskom stanu koji sam vidjela 2 puta u životu... Oči mi se pune istom i na trenutak ne vidim ništa. Trenutak dovoljan da se teleportiram u 1984. Orwelle, da si znao! Drugačije bi ti, dragi moj, napisao svoju knjigu!
Provedoh popodne u apsolutnoj sigurnosti slatkog, mog slatkog, i u tom trenutku apsolutno pancer-sigurnog berlinskog doma čitajući vlastite beskrajno patetične i dramatične pubertetske izljeve nezadovoljstva svijetom u kojem sam se tada kretala. Povremeno se divih prilično zrelim spoznajama. Kao što se stidjeh nad povremenim nemogućim upotrebama poštapalica tipa: "Kaj ja znam". Valjda mi je to tada jako cool zvučalo. Provedoh to popodne, osim toga, i telefonirajući sa A. Da podijelim doživljaj.
Sjetih se svojih ljubakanja po zagrebačkim haustorima i mračnim parkovima na Gornjem Gradu s djevojkama od kojih je svaka mogla postati moja Prva Velika Ljubav. Sjetih se poljubaca kojima sam u momačkoj sobi svog najboljeg frenda prekrivala lice svoje tada najbolje prijateljice. Ta se tog detalja iz zajedničke mladosti, naravno, više ne sjeća. Njena osobna potpuna amnezija. Zanimljivo. Vrag bi ga znao zašto tu amneziju još uvijek treba!
Btw. i taj momak je u toj svojoj istoj momačkoj sobi, u isto vrijeme kad i ja, njeno lice prekrivao svojim poljupcima. Ponekad smo je istovremeno ljubili, toliko iskreno i otvoreno je bilo njegovo i moje prijateljstvo. I toliko nježna je bila naša zajednička ljubav prema njoj.
Ménage à trois par exellence... Oni su čak hodali neko vrijeme. To, osim mene, nitko nije znao. Ona se danas ni toga ne sjeća. Zabavan, već tada vrlo šarmantan i duhovit tip, ali... bio je besprimjerna lijenčina i fućkalo mu se za školu i... palila ga je druga vrsta muzike. To je, kao što znamo, strašno bitan i ponekad nemilosrdno odlučujući detalj u tim godinama. Danas je izuzetno uspješan u onome što radi i izuzetno zadovoljan svojim životom. Razliku u glazbenom ukusu više ne šljivimo. Naprotiv, međusobno si preporučamo muziku. Bez stida i grižnje savjesti. Blagoslovljeno bilo starenje... i njime uvjetovano širenje osobnih horizonata.
Dakle, tada sam tako očajnički tražila Veliku Ljubav, da me sve boljelo od silnog traženja. One su isprobavale, eksperimentirale, i to je u redu. Ali ja sam znala što želim: žene... Ili barem jednu.
Onu Prvu...
Svim u vlastitom vrtlogu emocija pogubljenim aest-godišnjakinjama koje u ovom trenutku pišu slične redove u svoje dnevnike: djevojke, jednog dana se krugovi uistinu zatvore i sve dođe na svoje mjesto. Ne odustajte od svoje ljubavi i čežnje. Vjerujte mi, tu su negdje...
Često bliže i dohvatljivije nego što ste, u svom emocionalnom kaosu, sklone i spremne vjerovati.
