Sreća je vrlo diskutabilan pojam.

Znači li to da ako nemam tu osobu da nemam ni smisao?
Kako mi ljudi pogrešno percipiramo sreću.Često si postavljam pitanje sreće u zadnje vrijeme.Možda zato što sam nakon dugo vremena opet ostala sama.Pokušavam prizvati u sjećanje šta me u životu do veze s njom uspjevalo učiniti sretnom.Puno je stvari u kojima sam uživala.Polako shvaćam da ću morati izbaciti tu misao bezvrijednosti ako nisam u vezi.U prvom trenutku nakon prekida imala sam osjećaj da više ništa nema smisla.Više nikada ništa neće u meni probuditi tu dubinu osjećaja.Koliko sam bila u krivu dokaz su ljudi koji su se našli u mojoj blizini nakon prekida.Počelo je s kavama i naravno mojim jadikovkama i izljevima tuge i još kojačega.Sad kad pogledam ljudi koji su se našli u blizini nisu se baš dobro proveli samnom.Nakon prvog izbacivanja svega toga iz sebe počeli smo polako se orijentirati na naš odnos i naše daljnje druženje.I gle iznenađenja bilo mo je super otići s ekipom na cugu, billiar(ako ja pobjeđujem ?), šetnju maksimirom, na more za vikend ili pripremiti roštilj na nečijem balkonu jer kiša pada.Kada se opustim i ne forsam osjećam se dobro.
Nekoliko je stvari koje sam naučila o sreći.Kada me netko pita da li sam sretna shvatila sam da nema univerzalnog odgovora.Pitanje sreće preopširan je pojam.Apsolutna sreća ne postoji jer nam se svaki dan dogodi bar nešto što nas oneraspoloži i ako to traje samo sekundu onda nismo apsolutno sretni.Ljudi zaboravljaju da se život sastoji od više aspekata i kada uspiješ u večini ili bar u onim ključnim biti sretan onda imaš sreću.Najvažniji aspekt života smo mi sami.Kada uspijemo biti zadovoljni sami sobom i ostali aspekti se poslože.Shvatila sam da sreća dolazi iz mene iz mog zadovoljstva samom sobom.Srecu, smisao,vrijednost mom zivotu dajem ja a ne ona jedna ili cijela ekipa.
Dok god volim samu sebe naći će se ljudi koji će voljeti mene.Dok god cijenim samu sebe i ljudi će me cijeniti.Dok god budem zadovoljna sobom moj život će imati smisao.