Smijala sam se. Nakon 4 godine ponovo sam se smijala. Onako iskreno, od srca. I ne sjećam se kakvu je glupost izvalila moja Prijateljica, ali znam da sam se smijala. A to je bio dobar osjećaj. Poslije 4 godine čuti smijeh iz svog grla bilo je potpuno novo otkriće za mene. To je značilo samo jednu stvar – smijeh in, Klea out!
Klea... smijeh je na sekund utihnuo. Iako su se Prijateljica i društvo i dalje smijali, moj je smijeh zastao negdje u grlu. Sjetila sam se Klee. Klea je bila moja prva «zabranjena» ljubav. Moj prvi nedosanjani san. Moje prvo «zabranjeno voće». Klea je bila jedina koju sam htjela. I jedina u koju sam se zaljubila baš onako jako, do ušiju. I jedina koju sam voljela. I jedina koja mi na to nije uzvraćala.
Prijateljica me pogledala. Odmah je znala o čemu se radi, ali je bila odlučna u namjeri da me ponovo nasmije.
- Lijepo je vidjeti te da se ponovo smiješ! – šapnula mi je.
- I osjećaj je lijep! – rekla sam veselo i nastavila se smijati s društvom. Noć je obećavala. Bila sam sa dragim ljudima u našem omiljenom Klubu, slušala muziku koju sam voljela, pila svoje omiljeno piće i čekala najbolje pjesme da se dignem od stola i počnem plesati. Smijala sam se! To je trebalo proslaviti.
4 godine sam pokušavala doći do Klee. Ne doći fizički, to je bilo lako. Pokušavala sam je shvatiti psihički. Ući joj u glavu. Pokušavala sam saznati šta misli, želi i osjeća. Zašto me ponekad gledala i upijala pogledom. I zašto me ponekad «nije vidjela», čak ni kad smo se očešale jedna o drugu. Zašto mi se ponekad smješkala, kao da mi se iste sekunde htjela baciti u naručje. I zašto je ponekad taj isti smješak bio hladan poput leda. I nisam je uspjela shvatiti. Ali sam uspjela izgubiti smijeh. Svakim danom Klea mi je bivala sve dalja i sa sobom odnosila moj smijeh. Bez nje nije bilo razloga da se smijem.
Nakon 4 godine sam odustala. Bol me razdirala. Tuga ubijala. Ljubav gušila. Ali, od Klee ni traga ni glasa. Bila je tako blizu... a tako daleko. «Gledaj, ali ne diraj!» bilo je sve što sam imala od nje. Polako sam se mirila sa činjenicom prstima nikada neću proći kroz njene guste crvenkasno-crne uvojke. I da nikada neću gledati u njene demonski zelene oči. Da nikada svojim usnama neću dotaći njene. Mirila sam se sa činjenicom da nikada neće biti moja. Klea jednostavno nije bila «to».
Vratila sam se u stvarnost. Prijateljica je već uveliko plesala. Osjetila sam neodoljivu potrebu da se malo sklonim od društva i ispušim jednu na miru. Otišla sam na drugi dio Kluba, stala kod ograde, prešla pogledom po prostoriji i krenula zapaliti. Nisam ni približila upaljač cigareti, a ona je bila upaljena. Oči su mi pale na par predobrih ženskih nogu u crnoj kožnoj minici. Oklijevala sam podići pogled, jer nisam željela da me gornji dio tijela razočara. Noge su bile sasvim dovoljno dobre. Međutim, morala sam se zahvaliti osobi koja mi je tako velikodušno pripalila cigaretu, a za to je bilo nužno da podignem oči i pogledam djevojčinu facu. I onda sam se sledila...
...Preda mnom je stajala Klea. Lijepa, as always. Gusti uvojci su joj padali na ramena. Zelene oči je obrubila crnom olovkom, a usne pretvorila u krvavo crvene. Ma... bila je jednostavno prelijepa. I – nikad bliža. Trebala sam samo ispružiti ruku i dotaći je, ali ja sam stajala ukopana na mjestu, kao da sam gledala u duha, a ne u Kleu. A Klea... Klea se samo smješkala.
- Zdravo – rekla je tiho.
- Zdravo... – ponovila sam automatski.
- Ti si Tanja? – upitala je mazno, a ja sam po prvi put jasno čula njen glas. Bio je predivan, baršunast, grub, a nekako nježan u isto vrijeme. Zbunila me je. Znala je moje ime.
- Da... jesam... – i nisam znala da li pružiti joj ruku za rukovanje ili ostati tako, s cigarom u jednoj ruci, a drugu zadržati u džepu.
- Tanja... trebaš mi... odnosno... htjela bih te nešto pitati... – laknulo mi je. I Klea je bila zbunjena. I više od toga. To sam shvatila kao svoju prednost. I iskoristila je. Podigla sam bradu, pogledala je upitno i iščekivala pitanje. Cool izvana, u sebi sam odumirala, dio po dio.
- Pitaj me.
- Ovdje mi je nekako preglasno... hajde da izađemo malo van, može li?
Naravno da može! Oh, naravno da je moglo! To sam čekala 4 godine. 4 godine sam živjela za taj trenutak. Čekanje se isplatilo i mislila sam da ću početi vrištati od sreće. Umjesto toga, kimnula sam glavom u stilu «hajde» i pošla za njom.
Izašle smo i prošetale do obližnjeg parkića. Nakon toliko vremena, po prvi put, Klea i ja same. U isto vrijeme, strašna nervoza i neka muka u stomaku, i hladnokrvnost kao da sam izašla s Prijateljicom. Ili kao da je Klea tek neka prolaznica koju sam usput srela.
Sjele smo na klupicu. Ja je hladno posmatram. Ona gleda u ruke, koje nervozno drži u krilu. Ahh, te njene noge! Kako su samo dobre!
- Tanja... – evo ga. Počinje. Sad ili ću pobjediti ili ću popušiti foru kao nikad prije.
- Reci.
- Ja ne znam kako da ti ovo kažem... kako da te pitam... ne znam kako ćeš ti reagirati na ovo...
- Ma, samo pitaj – rekla sam i nasmješila se. Ohrabrila se. Oči su joj svjetlucale.
- Tanja, ja... – vidjelo se da joj je bilo neugodno. Nije znala kako da pita. Cupkala je nogama. Ruke je nervozno vrtila u krilu. Nisam, u stvari, imala pojma šta je htjela pitati. Instinktivno, valjda onako kako samo žena zna, približila sam joj se. I stavila svoju ruku na njenu. Pogledala me. Nasmješila se. Približila se.
- Znaš, ja inače... – počela je šapatom.
- Znam – prekinula sam je. – Znam sve, Klea.
Poljubila sam je. Jedva je dočekala. Istrgnula je ruku iz moje i snažno me zagrlila.
- Želim da budeš moja – šapnula mi je. Nasmijala sam se i pomislila: «I ja to želim već 4 godine».
Sada se neprestano smijem. Moja je. Miris njene kose koji stalno udišem, boja njenih očiju koje gledaju samo mene, crvene usne koje ljubim kad god poželim. Klea je moja.