Valjam se po krevetu pokušavajući zaspati, kada mi zazvoni mobitel. Prvo gledam na sat koji pokazuje tri ujutro, a potom otvaram poruku.
-Ja te ne zaslužujem. Nađi bolju. Ja više ne mogu.- Gledala sam u slova na displayu mobitela, slova koja su činila riječi a te riječi nekoliko rečenica. U meni se sve rušilo. Osjećaj izgubljenosti i tonuća u samu sebe opet se javio, samo sada u znatno jačem obliku.
-Ja te ne zaslužujem. Nađi bolju. Ja više ne mogu.- Gledala sam u slova na displayu mobitela, slova koja su činila riječi a te riječi nekoliko rečenica. U meni se sve rušilo. Osjećaj izgubljenosti i tonuća u samu sebe opet se javio, samo sada u znatno jačem obliku.
Gubila sam, odnosno izgubila ono što sam smatrala meni najvrijednijim, ono što mi je bilo najvažnije. Pokušala sam se boriti, ali platila danak svom neiskustvu, naivnosti, predavanju i vjerovanju u više, tako sam borbu izgubila bez ispaljena metka, jer mene se nije ništa pitalo. Odlučeno je da me se nije pitalo, a ja sam se ili morala složiti ili ne složiti a prihvatiti odluku onakvu kakva je.
Ono što me je totalno razbjesnilo u neku ruku je to što si drugi uzimaju za pravo suditi o mojim odnosima s drugima, rangirati ljude kao loše, dobre ili pak bolje od nekih za mene... po mene. Na greškama se uči, govore. Uvijek sam govorila, da je bolje učiti na tuđim greškama... samo sam uvidjela da se tako ne moze naučiti. Naučiti možeš samo na sopstvenim greškama. Vrištala sam u sebi... ne govorite mi što je dobro a što nije... pustite me, pustite me, pustite me da griješim, pustite me da naučim.
Bol. Prvi put sam tada osjetila bol. Emotivnu, duševnu ili kako je već nazvati... tu bol. Suza vrela kao lava, teška kao da je olovna, kada klizne niz obraz... za sobom ostavlja crven vlažan trag, preko obraza sleti niz vrat i nestane negdje pod majicom, na prsima ili na leđima. Osjećaj kada vam svo tijelo treperi, sve se cijedi u vama, energija se gubi... osjećate se bezlično, stapate se s krevetom u kom ležite... a koji se trese, a vi ga tresete... svojim grcajima. Kada pogledate odraz sebe, lica u ogledalu... i primjetite da su vam oči postale bezizrazajne, umrtvljene..bez sjaja koji je uvijek bio u njima. Hodate ulicama bez pojma o vremenu...pokušavate pohvatati misli i izreći rečenicu koja će imati smisla, ali nikako da otvorite usta, a ako ih i otvorite, iz vas ne izlazi ništa drugo no slabasni otkucaji srca koje samo vi čujete... i tišina.
Odnosno... tako se ja osjećam, ili da se ispravim, osjećala sam se. Ne znam za vas, možda ni ne želim znati... dovoljna sam si sama muka.
I kao prođe vrijeme i zaboravim. Al vraga zaboravim. Ja ne zaboravljam. Ne mogu... ukleta sam.
I tako tražim bolje. Samo što ja nikog ne vidim boljim od onih drugih. Ili ih jednostavno...nema. Možda jesam egocentrik, ali bolje od onoga sto sam imala pored sebe a sto sam izgubila, bio bi samo moj klon, samo što si ja nisam selfatracted. U biti... meni je jako teško naći bilo koga, jer ni sama ne znam šta da tražim. Leptirići u stomaku mi kažu da li je neko od mase meni dobar, bolji i najbolji.
I leptirići opet proradili.
Prošlo par mjeseci.
- Nađi neku bolju, ja te ne zaslužujem.-
Again?! Koji krastavac!
Pitam se samo, ako ne oni koje ja smatram da da, ko me onda zaslužuje?
Ne kontam...
Al znam da to nije ona blaga verzija... 'mrš off od mene'. Ili se makar iskreno nadam da nije.
Samo... polako otupiš na razočarenja. Ne primaš ih k srcu kao ranije... da baš, otupiš. Pretpostavljam da se i ovo odnosi samo na mene.
Obećajem sama sebi... a obavezujem se prema drugima... ako mi još iko ikada... i jedna koju budem smatrala dobrom, boljom, najboljom za sebe, koja bude izbor srca moga... ako kaze –Ja te ne zaslužujem, nađi neku bolju...- ja odoh u časne sestre.