Ulazim u kafanu sa novimana u ruci i torbom preko ramena. Imam pauzu od neka manje više 2 sata između predavanja pa da ih utrošim na prelistavanje dnevnih novina (koje su btw pune svakojakih gluposti koje da je sve kako treba ne bi nikada zavrsile u izdanju) i čitanje (manje-više političkog) tjednika.
Lijepo je vrijeme, a kroz glavu mi proleti zašto nisam sjela u neku od silnih ljetnih baštica... ali to je bila samo primisao jer od gužve koja vlada po tim bašticama i glasne muzike nepovezanih mixeva gubim koncentraciju u sekundi,... ili dvije.
Ovdje svira neka kao etno laganica, naravno samo instrumentala, tako je uvijek u "The Nerd-u"... mislim da je bila jedna od kompilacija Budha Bar-a ili koja već, ne znam, nisam se nikada opterećivala muzikom, sve je dobro dok me ne pila u mozak.
"Nerd" je bio poluprazan, ili poluispunjen, kako si uzmete... dva para za dva nasuprotna stola u prostoriji, koji su se zaljubljeno gledali, zatim nekoliko studenata obližnje Ekonomije koji su jedni drugima objašnjavali... nešto... kasnije sam načula šta... Saint-Simon, Auguste Comte, Thomas Hobbes, John Locke, Immanuel Kant, Hegel, Marx,... i drugi... kosa mi se digla na glavi... kad sam se sjetila profesora koji nam je to predavao,... prva godina... šapće dok priča i ne želi koristiti mikrofon, ocjenjuje po tome ne što ste napisali nego koliko mnogo ste razvukli to što ste napisali...
U čošku je sjedjela djevojka pognutog lica prema svesci, rokovniku, šta je to vešć bilo što je ležalo na stolu. U ruci je držala olovku koja je čas se prevrtala među njenim prstima, čas lupkala od teški, crni, okrugli, željezni stol. Djelovala je tako nezainteresirano za sve ono što ju je okruživalo... kao da je lutala vlastim mislima ne obazirući se na ono što se dešavalo u realnosti, u ovom svijetu.
"Nerd" je bio osvijetljen prirodnom svjetlošću, ok, i za očekivati za sunčanog septembarskog ranog popodneva. Crne rešetke na prozorima davale su malu dozu privatnosti, odvajanja od pogleda prolaznika, onima koji su unutra sjedili,... ali u isto vrijeme nisu bile napadne niti ostavljale dojam zabranjenog, zaštićenog, bivanja zatvorenim u kavezu...
Sjedam za stol uz sam prozor. Imala sam pogled na najprometniji dio ulice. Tu je Ekonomski fakultet, autobusko stajalište, dvije srednje škole, jedna osnovna i malo dalje još jedna srednja... uglavnom uvijek je puno djece. Preko puta je park, a do njega gradsko šetalište, 'grad' što bi se reklo kad bi se krenulo 'vani'.
Čim sam sjela, mahnuo mi je. Prijatelj iz srednje škole, uz studij konobariše u "Nerdu". Znao je šta pijem pa nisam morala otvarati usta, što sam ipak uradila kada mi je donio kafu s mlijekom, čašu vode, suhe kolačiće i sok od svježe iscijeđenih mrkve i jabuke... sa standardnim smiješkom i tihim 'hvala' što mi se više čitalo sa usana no što se čulo,... i uvijek bi dobijala jedan mig.
Stavila sam novine na stol,... uzela kesice šećera koje su bile uz šolju,... jedna cijela smeđeg i 2/3 bijelog uz blago miješanje da se ne naježim od zveketa koji sam ranije proizvodila lupkajući kašičicom po šolji.
Cura je kosu nemarno svezala pa su joj sitni pramenovi visili sa strana, a ona kao da ih nije ni primjećivala. Ispred nje su bile dvije prazna šolje kafe. Bila je zagledana u papir po kom je švrljala, tj meni se činilo da je švrljala, nšt je upisivala... konobarica joj je prišla da pokupi šolje sa stola, a ona ju je zaustavila dodirnuvši joj ruku i nešto tiho joj rekavši. Konobarica se udaljila od stola i nakon par minuta donijela joj još jednu šolju kafe, koja se pušila i širila svoj opojni miris. Kesice šećera su ostale nedirnute, srknula je onak vrelu kafu tek otpuhavši paru koja se izdizala sa površine šolje. Kratak srk i spušta malo nesigurno šolju na tanjurić.
Olovka ujednačenim ritmom lupka od stol... pokušavam se koncentrirati na čitanje novina ali njena apsolutna odsutnost mi privlači pažnju. Odjednom je ubrzala lupkanje, a zatim naglo prestala. Zatvorila oči na koji trenutak pogledavši tako širom zatvorenih očiju u strop, a zatim otvorivši ih počela pisati po svesci. Totalno je utonula u pisanje. Konobarica je slučajno oborila čašu sa šanka koja je zveketom pala na pod i malim praskom se razbila. Mene ta buka jeste trznula, a djevojka kao da je nije ni primjetila, tj vjerovatno i nije.
I ona je sada djelovala jednolično,... samo je pisala. Kao da je ulovila neku priču u glavi i ne da joj pobjeći dok je ne prenese na papir.
Ništa na njoj nije bilo iste boje, ništa spareno,... kao da je zatvorenih očiju navlačila na sebe stvari dok se kretala od kreveta do kupaonice pa od kupaonice do izlaznih vrata.
Malo mi je neugodno cijelo vrijeme buljiti u djevojku koja nako, meni možda, čudno izgleda i čudno djeluje. Vratila sam se novinama i svojoj kafi koja se već skoro pa i skroz ohladila. Uzmem cigaretu iz kutije i tresnem je koji put od rub stola da se duhan slegne i provrtim kroz prste prije no je smjestim među usne. Kres upaljačem i miris prvog dima...mmmm...tako volim miris prvog dima cigarete. Promatram ulicu...penzionere koji čekaju bus, drugu grupu penzionera koji igraju ulični šah u parku, učenike srednjih i osnovnih škola, klince iz nižih razreda osnovne škole. Iako je nekoliko škola u samoj blizini ove frekventne ulice u njoj skoro nikada nije bilo saobraćajaca. Uvijek je postojala doza straha da neko dijete ne izleti i ne završi pod automobilom ili autobusom. To je bila realna prijetnja, jer djeca su djeca...
Sunčan dan, prelijepo... drveće polako poprima različite boje od zelene, preko žute do smeđe. Lišće polako počinje da opada,... uskoro će svo to drveće biti golo, a nakon te parade nudizma prekrit će se sniježnim nanosima. Asocijacija na jesen mi je žuto-smeđa boja, pa tako i vidim sve kroz tu boju...
Gledam djecu kako trče prema školi. Pretpostavljam da je bio veliki odmor, jer se čuje vriska i cika. Nasmiješim se jer, ja sam svoje to rano djetinjstvo provela u školi po podrumima skrivajući se od granata koje su kao čekale iz prikrajka,... i drago mi je što je sve to sranje prošlo i što niko više ne mora proživljavati i živjeti onako kako sam ja živjela. Mislim da će me to uvijek pratiti... ta sjećanja iako se ne želim sjećati.
Vratila sam se novinama,... ali nisam stigla ni naslov pročitati kada se začuo užasno jak vrisak, tup udarac jedan pa drugi uz zveket. Dijete se zalijepilo o rešetke «Nerda», tj udario ga je automobil i odbacio na rešetke koje su bile na prozorima, a odatle se dijete srušilo na topli asfalt ivičnjaka. Svi su skočili, sa grimasama užasa na licima, rukom pokrivenih usta... vani se počela stvarati gužva... a ona je i dalje bez ikakvih promjena sjedjela za svojim stolom i pisala neku priču koju je ulovila u svojoj glavi,... da joj ne pobjegne... potpuno odvojena od svega ostaloga što se dešavalo oko nje...
Ovdje svira neka kao etno laganica, naravno samo instrumentala, tako je uvijek u "The Nerd-u"... mislim da je bila jedna od kompilacija Budha Bar-a ili koja već, ne znam, nisam se nikada opterećivala muzikom, sve je dobro dok me ne pila u mozak.
"Nerd" je bio poluprazan, ili poluispunjen, kako si uzmete... dva para za dva nasuprotna stola u prostoriji, koji su se zaljubljeno gledali, zatim nekoliko studenata obližnje Ekonomije koji su jedni drugima objašnjavali... nešto... kasnije sam načula šta... Saint-Simon, Auguste Comte, Thomas Hobbes, John Locke, Immanuel Kant, Hegel, Marx,... i drugi... kosa mi se digla na glavi... kad sam se sjetila profesora koji nam je to predavao,... prva godina... šapće dok priča i ne želi koristiti mikrofon, ocjenjuje po tome ne što ste napisali nego koliko mnogo ste razvukli to što ste napisali...
U čošku je sjedjela djevojka pognutog lica prema svesci, rokovniku, šta je to vešć bilo što je ležalo na stolu. U ruci je držala olovku koja je čas se prevrtala među njenim prstima, čas lupkala od teški, crni, okrugli, željezni stol. Djelovala je tako nezainteresirano za sve ono što ju je okruživalo... kao da je lutala vlastim mislima ne obazirući se na ono što se dešavalo u realnosti, u ovom svijetu.
"Nerd" je bio osvijetljen prirodnom svjetlošću, ok, i za očekivati za sunčanog septembarskog ranog popodneva. Crne rešetke na prozorima davale su malu dozu privatnosti, odvajanja od pogleda prolaznika, onima koji su unutra sjedili,... ali u isto vrijeme nisu bile napadne niti ostavljale dojam zabranjenog, zaštićenog, bivanja zatvorenim u kavezu...
Sjedam za stol uz sam prozor. Imala sam pogled na najprometniji dio ulice. Tu je Ekonomski fakultet, autobusko stajalište, dvije srednje škole, jedna osnovna i malo dalje još jedna srednja... uglavnom uvijek je puno djece. Preko puta je park, a do njega gradsko šetalište, 'grad' što bi se reklo kad bi se krenulo 'vani'.
Čim sam sjela, mahnuo mi je. Prijatelj iz srednje škole, uz studij konobariše u "Nerdu". Znao je šta pijem pa nisam morala otvarati usta, što sam ipak uradila kada mi je donio kafu s mlijekom, čašu vode, suhe kolačiće i sok od svježe iscijeđenih mrkve i jabuke... sa standardnim smiješkom i tihim 'hvala' što mi se više čitalo sa usana no što se čulo,... i uvijek bi dobijala jedan mig.
Stavila sam novine na stol,... uzela kesice šećera koje su bile uz šolju,... jedna cijela smeđeg i 2/3 bijelog uz blago miješanje da se ne naježim od zveketa koji sam ranije proizvodila lupkajući kašičicom po šolji.
Cura je kosu nemarno svezala pa su joj sitni pramenovi visili sa strana, a ona kao da ih nije ni primjećivala. Ispred nje su bile dvije prazna šolje kafe. Bila je zagledana u papir po kom je švrljala, tj meni se činilo da je švrljala, nšt je upisivala... konobarica joj je prišla da pokupi šolje sa stola, a ona ju je zaustavila dodirnuvši joj ruku i nešto tiho joj rekavši. Konobarica se udaljila od stola i nakon par minuta donijela joj još jednu šolju kafe, koja se pušila i širila svoj opojni miris. Kesice šećera su ostale nedirnute, srknula je onak vrelu kafu tek otpuhavši paru koja se izdizala sa površine šolje. Kratak srk i spušta malo nesigurno šolju na tanjurić.
Olovka ujednačenim ritmom lupka od stol... pokušavam se koncentrirati na čitanje novina ali njena apsolutna odsutnost mi privlači pažnju. Odjednom je ubrzala lupkanje, a zatim naglo prestala. Zatvorila oči na koji trenutak pogledavši tako širom zatvorenih očiju u strop, a zatim otvorivši ih počela pisati po svesci. Totalno je utonula u pisanje. Konobarica je slučajno oborila čašu sa šanka koja je zveketom pala na pod i malim praskom se razbila. Mene ta buka jeste trznula, a djevojka kao da je nije ni primjetila, tj vjerovatno i nije.
I ona je sada djelovala jednolično,... samo je pisala. Kao da je ulovila neku priču u glavi i ne da joj pobjeći dok je ne prenese na papir.
Ništa na njoj nije bilo iste boje, ništa spareno,... kao da je zatvorenih očiju navlačila na sebe stvari dok se kretala od kreveta do kupaonice pa od kupaonice do izlaznih vrata.
Malo mi je neugodno cijelo vrijeme buljiti u djevojku koja nako, meni možda, čudno izgleda i čudno djeluje. Vratila sam se novinama i svojoj kafi koja se već skoro pa i skroz ohladila. Uzmem cigaretu iz kutije i tresnem je koji put od rub stola da se duhan slegne i provrtim kroz prste prije no je smjestim među usne. Kres upaljačem i miris prvog dima...mmmm...tako volim miris prvog dima cigarete. Promatram ulicu...penzionere koji čekaju bus, drugu grupu penzionera koji igraju ulični šah u parku, učenike srednjih i osnovnih škola, klince iz nižih razreda osnovne škole. Iako je nekoliko škola u samoj blizini ove frekventne ulice u njoj skoro nikada nije bilo saobraćajaca. Uvijek je postojala doza straha da neko dijete ne izleti i ne završi pod automobilom ili autobusom. To je bila realna prijetnja, jer djeca su djeca...
Sunčan dan, prelijepo... drveće polako poprima različite boje od zelene, preko žute do smeđe. Lišće polako počinje da opada,... uskoro će svo to drveće biti golo, a nakon te parade nudizma prekrit će se sniježnim nanosima. Asocijacija na jesen mi je žuto-smeđa boja, pa tako i vidim sve kroz tu boju...
Gledam djecu kako trče prema školi. Pretpostavljam da je bio veliki odmor, jer se čuje vriska i cika. Nasmiješim se jer, ja sam svoje to rano djetinjstvo provela u školi po podrumima skrivajući se od granata koje su kao čekale iz prikrajka,... i drago mi je što je sve to sranje prošlo i što niko više ne mora proživljavati i živjeti onako kako sam ja živjela. Mislim da će me to uvijek pratiti... ta sjećanja iako se ne želim sjećati.
Vratila sam se novinama,... ali nisam stigla ni naslov pročitati kada se začuo užasno jak vrisak, tup udarac jedan pa drugi uz zveket. Dijete se zalijepilo o rešetke «Nerda», tj udario ga je automobil i odbacio na rešetke koje su bile na prozorima, a odatle se dijete srušilo na topli asfalt ivičnjaka. Svi su skočili, sa grimasama užasa na licima, rukom pokrivenih usta... vani se počela stvarati gužva... a ona je i dalje bez ikakvih promjena sjedjela za svojim stolom i pisala neku priču koju je ulovila u svojoj glavi,... da joj ne pobjegne... potpuno odvojena od svega ostaloga što se dešavalo oko nje...
