Ponekad noć ima neobjašnjiv okus nečeg što pleše i zavodi po granici gorkog i slatkog, ali taj djelić slagalice, unatoč klišeju pojave, ipak ostaje neuhvatljiv. Jedan razlog više što joj tako često i poklanjam svoje neprospavane sate. Tih nekoliko noćnih trenutaka začas preplave osjetila svojom mističnošću dopuštajući da zavirim u svijet budnih snova.
Jednako psihodelični poput onih koji jure iza kapaka usnulih ljudi (možda čak i više), guraju i pozivaju da okusim snagu koju pruža sama noć, ovdje i sada. Mogu dodirnuti mirnoću i sklad kojima privlači i zavarava znatiželjnike žedna njihovog obožavanja, a odmah iza toga, ispod te glatke i tople površine krije se pravi košmar misli i događaja - moj vlastiti nemir. Ovdje se zaboravljaju svi ikad izrečeni zakoni i više nije cilj preskočiti zid nego ga zaintrigirati svojim ponašanjem sve dok se sam ne odluči maknuti sa puta.
Novi cilj je ostvaren. Ali gdje je zabava? Okrenuti se, nabaciti najzavodljiviji osmjeh i pridobiti prepreku na svoju stranu, da nas slijedi poput zaigranog psića već je vrijednije truda, a i ego će biti zadovoljan. Toliko zadovoljan da će već u sljedećoj sceni sagraditi palaču u oblacima sa ni manje ni više nego tisuću odaja u koje će smjestiti sve svoje pokorne podanike. A onda jedna djevojčica, tek mali curetak, vuče ga za skute i dovoljan je jedan njen pogled da se sjeti tko je glavni u ovom kraljevstvu. U tim dubokim bezbojnim očima blješti sva moć kraljice noći koja iz tog sitnog stvorenja progovara još bezbojnijim tonom, pazeći da ne ozlijedi sva ta krhka bića svojim ljupkim glasom, i šapuće da se mora krenuti dalje. I najčudnije od svega je što neću zapitati kuda?? već ću sklopiti oči i pričekati koji trenutak da se dogodi "ono" nešto. Ipak su ovo budni snovi i ne treba mi više od jednog udarca dlana o dlan da se nađem na drugom kraju svemira lebdeći među planetima koji su tu postavljeni samo da bi mi poslužili za žongliranje poput velikih sočnih naranača. Jedino da se sjetim da ih ne pojedem na kraju. Uskoro ću se zbilja morati zapitati gdje sam jer od tolikog pljeskanja dlanovima zaboravih, poput malog djeteta opčinjenog silnom ljepotom novih igračaka, pratiti tok svoje vlastite svijesti.
Ah da, sad mogu prepoznati sve te ljude koji, umjesto miševa i mačaka, naglavačke vise sa stabala. To je samo još jedna moja igraonica u kojoj, napornog li posla, svima moram objašnjavati da nisu u pravu i da vise naglavačke sa stabala svojih spoznaja. Ali ako misle da ću trošiti minutu više od ove jedinstvene halucinacije na njih, e onda se grdno varaju. Molim stav mirno dok nevidljive sablje mojih misli presijecaju peteljke njihovih "moralnih" uporišta. Ne, nisam napravila genocid, samo si stvaram ozračje za svoju sljedeću sliku. Ovu promjenu sam osjetila baš onako kako treba i biti pred kraj noći.
Polako i nadasve senzualno, dopuštajući mi da osjetim svaki treptaj, trnci ugode su zarobili tijelo i kao da su oduvijek znali kojim putem treba proći da bi dotakli najosjetljivija mjesta. Teško je ostati priseban, priseban onoliko koliko se to ovdje i sada može biti. Misli i riječi posustaju, oči se zatvaraju i puštam se onome što slijedi. Još jedan mentalni skok i nalazim se u toploj, zamračenoj sobi. Naravno da je kamin tu i da vatra veselo plamti igrajući se sjenama na zidu. Još samo korak dva do naslonjača, još nekoliko atoma snage sasvim dovoljnih da se sklupčam u njega i da duboko uzdahnem osjećajući se slobodno. A na kraju... te dvije ruke koje sam čekala cijelu noć puštaju me u svoj zagrljaj i daju mi sigurnost pravih snova koje će mi sljedećeg dana i ispuniti.
