Osjećam se zarobljeno u nedostatku riječi. Ona je upravo sad ispred mene i to objašnjava cijelu situaciju. Potrebno je samo ostati pribrana i nedopustiti da dodir ruke ili umiljati pogled promijeni moje mišljenje o čemu god sad raspravljamo. Začarana kapljicama te ambrozije koju mi nudi na svojim usnama bježim još dalje od te žene čije sve želim istom jačinom kojom mi ona to i daje. Nemir u meni što vodi iz krajnosti u krajnost, strah da ću poluditi od želje ako se usudim iznova zagristi dio nje pohlepno tražeći onaj nektar našeg značenja na nepcu.
Dvojbe se polako preobražavaju u činjenice i radim istu pogrešku po tko zna koji put. Sve osjetila su usmjerena prema njoj, gutaju svaki pokret čekajući njen sljedeći korak, a još ih je tek nekoliko između nas. Glumiti nedodirljivu kraljicu u ovim trenucima nije moguće. Kad bi mi prišla samo toliko da osjetim zavodljivi miris parfema i zamislim mekoću njene kože pod usnama i jagodicama prstiju znam da bi mi bez borbe oduzela moći i učinila me najpokornijim djetetom. A da zaigram po njenim pravilima? Da joj dopustim da od mene radi što poželi, da me slomi, da me uzbudi, izludi i uništi? Ovako slaba ionako uvijek prepuštam svoje biće tim krhkim rukama na milost i nemilost jer me jedino ona i zna obuzdati svojom neodoljivom magijom. Ne, nastavit ću se ljutiti, a u mislima ću položiti ruke oko njenog vrata i pustiti sve spone ovog svijeta dopuštajući joj da me odvede u svoj. Koliko će nam vremena trebati da se usudim to i napraviti?
Vlastiti osjećaji me ubijaju i tjeraju da ipak pokleknem pred svim razumnim što uvijek i činim samo zbog nje. Opet tražim njene riječi oprosta, a ona preuzima krivnju na svoje ruke. Kako sam samo zavoljela taj trenutak u kojem se odričemo svojih uvjerenja da bi mogle svaku minutu blizine iskoristiti za nešto ljepše, za nešto slađe u što ulazimo sa tolikom strašću i čežnjom što nas vuku tako daleko da se hvatajući zrak moramo boriti za povratak u stvarnost. I sad, dok se pripija uz moja leđa, ljubi me dlanovima i osjećam prešućenu želju kojom me treba svakim pedljom svog tijela. Usne što počivaju na mom vratu počinju igrati svoju igru, bezbrižno klize prema uhu spremne ponoviti sve riječi zavjeta koje je srce od početka upijalo i voljelo. Njene ruke oko mog struka. Pročitana želja da me još jače stisne. Zaluđenost što me lomi na tisuće komadića. Gdje je kraj? Baš kad pomislim da je ne mogu voljeti više od ovoga dogodi se ono nešto i moje obožavanje ponovno prelazi svoju granicu otkrivajući mi nove nijanse ljubavi.
Okrećem se još uvijek okovana njenim rukama i napokon stavljam svoje oko njenog vrata, puštam prste u njenu kosu, promatram njene oči, uzdišem za njenim usnama, ali nikako pronaći hrabrosti da ih ponovno uzmem sebi. Tako mi je blizu da koljena sama počinju klecati od uzbuđenja. Osjećam njen uzavreli dah kako luta na mom obrazu. Što da radim? Kao odgovor utiskuje mi poljubac u kut usana i čeka moju reakciju, a ja ću bez riječi samo sklopiti oči i pustiti da me preplavi taj poznati osjećaj zaljubljenosti što me uvijek iznova iznenadi svojom snagom opijanja. A potom jedna misao što gromoglasno odjekuje oko nas, jedna molba, želja da nekome zahvalim na ovoj ženi kojoj svakom riječju dajem na raspolaganje svoju dušu, svoje tijelo, svoje sve. I zahvalit ću nebu što je podijelilo s njom svoje nepregledno plavetnilo ljepote, zahvalit ću sutonu jer joj je poklonio dubinu svog spokoja, vjetru koji je unio svoj slatki nemir u njene pokrete i zahvalit ću njenom srcu što je odabralo baš mene da mi pokaže svu svoju veličinu ljubeći me bezuvjetno.
