Vrištala bih, iz svega glasa na svijet kriknula, ali ne zato da bih nadglasala druge koji uzvisuju tugu ili da bih svoje osjećaje odala već zato da spasim samu sebe. Osjećam je sve jače i jače – previše za moju tek rođenu dušu koja stoji zatočena u ovom tijelu što me koči da se s Njom u potpunosti stopim negdje iznad svega pojmljivoga.
Znam zastati i pokušati naći rješenje koje bi me oslobodilo ove čežnje koja u jednom trenutku sjedi mirno u nekom kutku, a već se u sljedećem bori da izađe na svjetlo dana upijajući moju pomahnitalost kao izvor neiscrpne snage. I sad razmišljam zagledana u jedva održivi plamičak svijeće u nadi da ću ipak uspjeti ukrotiti svoje osjećaje kao što to izgorljeli fitilj čini plamenu ispred mene. Ma koga zavaravam? Čak i da sklopim oči, tonući u neke zavodljive snove, srce bi svojim ritmom kucalo i Njeno ime zvalo osjećajući prazninu bez Njenih poljubaca na mom obrazu. Ti osjećaji što me cijelu razdiru... ti osjećaji što ih dijelim s Njom... baš oni čine pojam ljubavi neuhvatljivim i najpotpunijim.
Moram se nekako iznad svega uzdići i uhvatiti tu nevidljivu žicu, stazu do skrovitog mjesta gdje se samo iskreni znaju snaći i pretvoriti svaki trenutak u jednu vječnost. Znam da me tamo čeka. Zna i Ona da samo za Nju tim putem dolazim. A onda kad se munjevitom brzinom sjurim nazad u ovo smrtno tijelo, poput ovisnika o najtežoj drogi posežem po još, posežem za Njenim rukama željna tog očaravajućeg otrova sa Njenih voljenih usana na kojima iznova i iznova izgaram od ljubavi.
Promatram Njeno lice i vidim lice anđela za kojeg sam se svakim danom uporno borila znajući da je Ona ona prava, da je Ona sve što bih ikad u životu poželjela. Te oči koje mi svojim pogledom prodiru do najtajanstvenijih dijelova duše shvaćaju me kao nitko prije ni poslije... ja ne mogu bez njih... Moje vječno prokletstvo koje sam primila objeručke ni ne sumnjajući da će se Ona najbolje brinuti o meni.
I opet poželim vrištati, samo da izbacim to iz sebe, da se oslobodim nevjerojatnog pritiska za koji je kriva ta luda želja da joj zarijem prste u kosu i zagledam se u oči vlastite spoznaje jednom zauvijek. Želim je, trebam je! Tako sam slaba i ponizna, a opet... uživam u svakoj sekundi mog bezuvjetnog predavanja toj ženi koja mi isto tako bez pitanja i opiranja daje sebe cijelu znajući da je sa mnom najsigurnija.
Gdje je ta granica između zaljubljenosti i ludila? Postoji li ona uopće? A opsjednutost? Koliko je ona daleko? Obožavanje, glad, strast? Sve to na jednom mjestu, pomješano sa nečim božanstvenim što još nisam uspjela opisati, daje čarobnu formulu života i vjere. Da, upravo to. Ja vjerujem u Nju, u sve što Ona kaže, sve što napravi i idem za Njom kao slijepac koji zna da ga na toj životnoj cesti nakon svakog pokušaja i posrtaja čeka nešto vrijedno svega poznatoga i nepoznatoga - Njen blagoslov - poljubac koji mi obilježava usne i čini me Njenom zauvijek.
Tko kaže da ljubav ne može posjedovati? Tko to može sa sigurnošću tvrditi? Ja baš želim da me Ona ima, želim to najviše od ičega. Želim da me samo svojom zove, da budem radost Njenoga bića i dijete Njene duše. I to jesam. Oduvijek. Samo me je trebala pronaći među svim tim ljudima.
Moram se nekako iznad svega uzdići i uhvatiti tu nevidljivu žicu, stazu do skrovitog mjesta gdje se samo iskreni znaju snaći i pretvoriti svaki trenutak u jednu vječnost. Znam da me tamo čeka. Zna i Ona da samo za Nju tim putem dolazim. A onda kad se munjevitom brzinom sjurim nazad u ovo smrtno tijelo, poput ovisnika o najtežoj drogi posežem po još, posežem za Njenim rukama željna tog očaravajućeg otrova sa Njenih voljenih usana na kojima iznova i iznova izgaram od ljubavi.
Promatram Njeno lice i vidim lice anđela za kojeg sam se svakim danom uporno borila znajući da je Ona ona prava, da je Ona sve što bih ikad u životu poželjela. Te oči koje mi svojim pogledom prodiru do najtajanstvenijih dijelova duše shvaćaju me kao nitko prije ni poslije... ja ne mogu bez njih... Moje vječno prokletstvo koje sam primila objeručke ni ne sumnjajući da će se Ona najbolje brinuti o meni.
I opet poželim vrištati, samo da izbacim to iz sebe, da se oslobodim nevjerojatnog pritiska za koji je kriva ta luda želja da joj zarijem prste u kosu i zagledam se u oči vlastite spoznaje jednom zauvijek. Želim je, trebam je! Tako sam slaba i ponizna, a opet... uživam u svakoj sekundi mog bezuvjetnog predavanja toj ženi koja mi isto tako bez pitanja i opiranja daje sebe cijelu znajući da je sa mnom najsigurnija.
Gdje je ta granica između zaljubljenosti i ludila? Postoji li ona uopće? A opsjednutost? Koliko je ona daleko? Obožavanje, glad, strast? Sve to na jednom mjestu, pomješano sa nečim božanstvenim što još nisam uspjela opisati, daje čarobnu formulu života i vjere. Da, upravo to. Ja vjerujem u Nju, u sve što Ona kaže, sve što napravi i idem za Njom kao slijepac koji zna da ga na toj životnoj cesti nakon svakog pokušaja i posrtaja čeka nešto vrijedno svega poznatoga i nepoznatoga - Njen blagoslov - poljubac koji mi obilježava usne i čini me Njenom zauvijek.
Tko kaže da ljubav ne može posjedovati? Tko to može sa sigurnošću tvrditi? Ja baš želim da me Ona ima, želim to najviše od ičega. Želim da me samo svojom zove, da budem radost Njenoga bića i dijete Njene duše. I to jesam. Oduvijek. Samo me je trebala pronaći među svim tim ljudima.