Vruće je za popizdit" pomislila je, ali nije otvorila usta, znajući da je to ionako prečesto izgovarala posljednjih dana boravka na ovom usranom otoku ne sjećajući se po čijoj je točno preporuci tamo dospjela (kvraguiovakvaegzotika).
Čula je da je u Zagrebu toga dana bilo plus četrdesetdva u hladu.
"Idem se negdje rashladit" rekla je kratko, uzimajući ručnik i knjigu djelomično zadovoljna što može birati jer u blizini njenog ureda nema čak ni grmlja u kojem se može rashladiti.
Nabadala je po kamenju tik uz šumu u kojoj su zagrebački štovatelji toga "kultnoga" otoka napravili neku vrstu "nastambi". I ostavili hrpe smeća.
Toliko o obožavateljima ovog pustog mjesta koji ovamo osim mentalnog otpada dolaze istovariti i onaj drugi.
Zaokupljena mislima o ekologiji, nakon parstometara i dvije-tri puste uvale naišla je na šumicu koja je izgledala kao da u nju (bar donedavno) nije kročila ljudska noga. Ugledala je omanju čistinu zaklonjenu gustim granjem kroz koje je prodiralo zalazeće sunce i prilično dobro se moglo vidjeti more, (i toga dana) nepomično kao ulje.
Uspjela se probiti do bajkovitog proplanka i ubrzo se opustila odmarajući oči na crvenkastom odsjaju svega oko nje.
Odjednom je nestalo napetosti, vrućine, potrebe za negodovanjem.
Sama.
Sa zvukom vlastitog disanja u šumi bez vjetra.
Knjiga je ostala ležati neotvorena, na borovim iglicama negdje u visini ramena i ona je zaspala.
Je li otvorila oči i svjesno odredila trenutak u kojem je začula pucketanje grančica pod nečijim korakom ili je to bio samo polusan? Strah je potpuno izostao i ponovo je zatvorila oči (ili nije?).
Kroz granicu svijesti na tren se probilo pitanje "a što ako je to NETKO tko nema dobre namjere?".
Ali je odmah nestalo kao da nije ni postojalo. San ju je povukao na dno i sve ometajuće misli bile su otjerane poput uljeza.
"A je li to pametno?" bio je još jedan slabašni svjesni pokušaj uključivanja razuma, što god to značilo u tom čudesnom nesuvislom stanju.
Tren prije no što je čula šušanj u neposrednoj blizini, tren nakon što je osjetila nečiji dodir u kosi, nekoliko trenutaka nakon što je osjetila topli dah negdje na vratu.
Možda čitavih nekoliko minuta nakon što je osjetila vrućinu neke druge kože koja nije bila njena. Ali, taj dodir je bio blag kao da je Taj Netko nije želio probuditi. Taj dah nije bio požudan, imao je miris nečeg poželjnog i poznatog i tada se odlučila ne opirati tom čudnom Biću muški čvrstih ruku, ali neobično nježne kože, kao u žene .
Kroz san (ili možda svjesno?) je shvatila što Ono želi od nje.
Učinilo joj se da je nakratko otvorila oči i pomislila kako ne sanja ali bilo je gotovo nemoguće oduprijeti se.
Nije se ni željela opirati prstima koji su zaključali njena zapešća na toplu isparavajuću zemlju. Drhtavom i glatkom trbuhu čija koža je jedva dodirivala njena leđa. Vretenastim bedrima koja su se nestrpljivo zavlačila između njenih.
I kad se Njegova kosa rasula svuda po njoj, osjetila je da nestaje pod težinom Njegovog tijela gotovo paralizirana od tisuća leptira u utrobi, jedva zatomljujući jecaj, istodobno osjećajući stid zbog bestidne lakoće predavanja posve nepoznatom bespolnom Biću kojem ne vidi ni lice, već samo osjeća zastrašujuće poznat ranjivi dodir čudesno mekih i nekako dobronamjernih dlanova koji kao da su joj skidali kožu i budili osjete koje dosad nije poznavala.
Predavanje, uzimanje, stid, bestidnost, ljepota, putenost, razotkrivanje, mirisi, poput kaleidoskopa koji se okretao sve brže.
Nezemaljski, vilenjački ples malo prije sutona dosegao je vrhunac kad su gotovo istodobno vrisnuli.
Niz obraz su joj kliznule suze.
Savladana, oduzeta, raznježena, mokra, slomljena, naga, okrenula se da Mu vidi lice i tren prije poljupca, prije no što je ponovo spustila vjeđe, njene oči su se susrele s Njegovima. Krupnim, smeđim. Osjećala je kako i pogledom ulazi u nju, do potiljka.
Iako uspavana, njena koža se čudila i divila glatkom ženskom obrazu, ali nekako muški naglašenim vilicama. Usnama mu je okrznula jamicu negdje između uha i vrata.
Moj Bože, tko je to? Biće Botticellijevski finih crta lica uokvirenog dugom vranom kosom, savršenih punih usana koje joj se smiješe. Kako je lijep. Kako je lijepa. Kako je lijepo.
Svejedno, sve je sada svejedno.
I slatki okus Njegove sline bio je poznat. I način na koji je ljubi, uzimajući joj dah iz utrobe kao da ga želi ga ponijeti sa sobom. Kao da želi ostaviti sebe u njoj.
To je bio tek tren, činilo joj se, dok je gledala crveno obrubljene konture dječački vitkog tijela na izlazu iz šume. Zaklonila je oči dlanom dok Ga je šutke pratila pogledom.
Probudila se (ili nije?) ne znajući je li zapravo sretna što je samo sanjala (ili nije?).
Sunce još nije zašlo.
Ustala je.
Ponovo se sagnula uzeti neotvorenu knjigu koja je još uvijek ležala na istome mjestu.
Na grančici grma ispod kojeg je ležala ugledala je zapleteni pramen smeđe kose.
Kad ga je uzela u dlan, bio je topao.
