U trenutku, jednom malom trenutku, moj život se okrenuo naopačke. Nije prvi put, doduše, samo što nikad nije bilo ovako 'personal' i neočekivano. Najviše što me uplašilo jest što su se stvari desile van moje kontrole. Koji šamar je kad saznaš da si bespomoćan!
Gdje je Glenn? Ovdje ga više nema - to je sigurno. Šokantna spoznaja u kojoj mi se tijelo razdvojilo od mozga, a mozak raspao u nekoliko dijelova koji su počeli razmišljati svaki u svom smijeru. Nisam nikada mislila da je svijest sposobna za takvu konfuziju, štoviše, za preživljavanje iste. No u ovom trenutku, mjesec dana kasnije, čudim se u neku ruku što sam i dalje 'pri zdravoj'. No, da se vratim priči - Stajala sam nad mrtvim tijelom svog muža; najboljeg i jedinog prijatelja koji me do sada niti jednom nije iznevjerio (naživcirao me jest milijun puta, no to više stvarno nije važno), nad mrtvim tijelom uz koje sam se toliko voljela sklupčati i osjećati sigurnom...'Glenn je umro!'- ponavljala sam sama sebi, no informacija nikako da postane 'stvarna'. Više ne znam kako i nakon koliko vremena sam istrčala van na dvorište, no slijedeće što znam je kako sam stajala na pragu susjedine kuće s dva mobitela u ruci, vrištajući 'Glennove oči su otvorene, a on ne diše!' Susjeda, stara red-neckica, duša od žene - nije mogla vjerovati. 'Idi vidi, ako mi ne vjeruješ!'- rekla sam joj. Vratila se nakon minute i zagrlila me kao majka svoje dijete. Tresla sam se i ponavljala 'Što da radim, što da radim, što da radim...' Od šoka nisam imala pojma što da radim sa sobom, a još manje s lešom. Kud s lešom? Mrtvozornik mi nije padao na pamet jer, k vragu, zašto bih zvala mrtvozornika? Da sam pozvala mrtvozornika, bilo bi to kao da sam prerano odustala od Glenna. Ne mogu zvati mrtvozornika. Ne dam Glenna. Znam da je mrtav, no ne osjećam da je mrtav. Mozak i tijelo nisu 'in sync'. Susjeda je okrenula 911 i obavila to za mene. Sjećam se samo kako sam disala 100 na sat. Za par trenutaka došla su kola hitne pomoći i policija. Nisam mogla ući u kuću. Nisam se mogla prisiliti. Hodala sam po dvorištu kao izbezumljena kokoš uz povremeno vrištanje 'FUCK!!!' Policija je obavila inspekciju. Očito - nisam ubojica. Ta spoznaja mi je donijela veliko olakšanje, s obzirom da nije rijetkost da optužbe padaju na supruge 37 godina mlađe od umrlog supruga. Cice imam, no Glenn nije imao love. Možda bi se situacija odvila drukčije da je Glenn bio bogat. Ovako, barem se oko mene nisu sjatili novinari. Policajci su bili vrlo ljubazni, i odmahnuli rukom na ostatke jointa u pepeljari. 'U ovom gradu ionako nema druge zabave nego žderat po restoranima i zapalit joint'- rekao je policajac, dok je drugi izašao iz spavaće sobe s nekoliko Glennovih pištolja u rukama. 'Za vašu sigurnost!' - rekao je, 'Uklonit ću ove na stranu, i izvaditi metke za svaki slučaj.' Gledala sam ga upitnim 'kako se usuđuješ dirati Glennove stvari' pogledom. No, razumio je. 'Samo vam pokušavam pomoći' - rekao je. U tom trenutku moj um je pribjegao mehanizmu održavanja zdrave svijesti. Humoru. Iako situacija nije bila nimalo zabavna, čula sam Glennov smijeh i osjetila njegovo prisustvo nakon što sam policajcu kao iz puške grunula:'Ako se želite osjećati korisnima, operite mi suđe!' Izašla sam van i sjela na prag. Usporila sam disanje i pribrala se. Glenn je tu pored mene. Osjetila sam toplinu na ramenima kao da je položio ruke na mene. Dok sam krajičkom oka gledala kako mu iznose tijelo, obuzeo me mir. To je samo tijelo. Glenn ostaje tu.
