Bloqueer

Moram priznat da nisam niti u snu očekivala da ću sa 25 godina postati udovica.

Kud baš na prvi April, kurca mu! Večer prije zaspala sam na kauču. Gledali smo Bill Mahera prije spavanja. Zadrijemala sam debatirajući sama sa sobom da li da otpužem u krevet ili ne. Sjećam se maglovito, kroz san - rekao mi je 'I love you, see you in the morning!', poljubio me u nos i otapkao u svom smjeru.

Probudila me zvonjava mobitela. Kuća je bila navučenih zastora, totalno tamna. Mislila sam, k vragu, što netko zove u rane jutarnje sate, no pogled na sat otkrio je 10. Njegov mobitel. A što ga nije ponio sa sobom u sobu - a ne da ja moram bit sekretarica. Ušla sam u sobu i graknula - TELEFON! Telefon je zamuknuo. - Netko te zvao. Gledala sam ga u otvorene oči. Plave naj plavije. Toliko plave da nisam niti primjetila da ne trepće.

- Glenn, telefon! Telefon....Glenn.... Protresla sam mu ruku koja je stajala u zraku kao da se sprema uzeti telefon. Još uvijek nije trepnuo. -Ma zašto ne trepćeš, jebem ti....nemoj me zajebavat. Glenn...u kurac! Pa nemoj ovako! Pa ne na prvi April! Pa koji kurac? Pa ne ostavljaj me, jebem ti...Pa...kako mi to možeš radit? Informacija nije sjela u sive ladice. Nije htjela sjesti. Ne trepće. Gleda u strop. Ne miče se. Prvi April...ovo ne može biti istina. Smirila sam se na trenutak, protrljala oči i dobro ga pogledala. To nije bio Glenn. Samo tijelo, isprazno i mrtvo. Kao debela i prazna kožnata rukavica. A gdje je Glenn?