Pa makar se na glavu postavili, ne možete me uvjeriti da vam nije poznat koncept prijateljice izdajnice. I to iz prve ruke. Da li je to kod nas česta pojava jer su žene po prirodi jalne ili je mentalitet društva takav da boljemu od sebe moramo po dužnosti zabiti nož u leđa?
Milica, Anita i Tina spakirale su kovčege i otprhnule preko Atlantika na fakultet. Milica i Anita, prijateljice godinama, štoviše - obiteljske prijateljice i mala Tina, vunderkind svoje vrste, glumica i ljepotica. Čim su im stopala dotakla drugi kontinent, svađe su počele. Milica se nešto ukiselila. Aniti je trebalo dugo vremena da prihvati promjenu ponašanja svoje dugogodišnje prijateljice Milice. O bože, glupog li imena. Milica je lagala. I posudila novac. I nije ga vratila. I potrgala mi najdraže cipele. I varala na plaćanju računa. I krala. I ogovarala. Ma zašto, odjednom? Takvo nešto se nikad prije među njima nije desilo. Anita je sve to prihvatila kao neku svemirsku silu koja je obuzela Milicu. I pokušala je razgovarati, kumiti, moliti i prositi. Milica bi svaki put kroz suze obećala da će se popraviti. Ali nije. Svaki put sve gore i gore. Jedan trač, drugi....Sve dok Aniti nije pukao film. Anita je osjećala kako gubi prijateljicu i istovremeno se mora braniti od nekog mutiralog čudovišta. Neke zvijeri koja je preuzela lik njene naj draže prijateljice i počela stvarati probleme. Ni kriva ni dužna, Anita se našla u središtu atomskog napada na nedužan teritorij. Teritorij koji je bio dovoljno velik za obje, a koji Milica nije željela podijeliti s njom. Milica se zasigurno osjećala ugroženom. Ljubomornom. Jalnom i nesigurnom u sebe. Milica je završila nazad u Baščaršiji i tamo se udala za Mukija - fudbalera. Anita je ostala na zapadu i postala slavna slikarica. Eh, tako to završava.
