Nakon što su prvo dojmovi 'sjeli', na red je došlo i pitanje 'Što sad?' Nestalo je vode i struje. Na radiju su rekli da struje neće biti tjednima jer su centrale teško oštećene. Moram napomenuti da je Louisiana u subtropskom pojasu (ilikaksetovećkaže) i da je temperatura unatoč uraganu ostala vrlo visoka.
Živjeti na ovoj lokaciji bez klima uređaja je nesnonšljivo! I sada dok ovo pišem, temperatura zraka je vrlo visoka, tako da hodam po kući zaogrnuta u ručnik i posve mokra - kao da sam tek izišla iz kade. Dan nakon uragana je bio još koliko toliko snošljiv zbog vjetra i uzbuđenja, no slijedeća dva dana su bila pravi pakao! Suprug i ja nismo stigli kupiti zalihe hrane na vrijeme jer se grad razbježao i sve trgovine pozatvarale u rekordnom roku. Srećom, imala sam par konzervi gotove hrane i Cedevitu i tako smo preživjeli do nedjelje. U ponedjeljak je vjetar 'otpuhao svoje' tako da sam mogla sakupiti grane i napraviti malenu logorsku vatru te na njoj podgrijati konzervu gulaš juhe i skuhati dobru staru Franckovu kavu. Iako nije nimalo zabavno kad nema struje i kad si odsiječen od svijeta, pored logorske vatre u društvu Cedevite i Franckove kave ne može biti dosadno! Vec slijedećeg dana stigla je pomoć u grad. Zaista je divno koliko su Amerikanci solidaran narod! Preko svih porušenih stabala i zatvorenih cesta, u grad je ušao konvoj nezavisne grupe ljudi sa nekoliko hladnjača punih leda i vode. Na radiju su objavili mjesto gdje građani mogu doći po pomoć. Sjela sam u auto i, kao u labirintu tažila gdje mogu proći do datog mjesta ne bih li napokon imala led za Cedevitu! Uspjela sam pronaći put do cistine na kojoj je, ispred velikog dućana s umjetničkim priborom, čekao konvoj...Nasmiješenih lica i toplim riječima, volonteri su pozdravljali svaki auto u dijelili letke s porukama podrške. --