Bloqueer

Oluja je počela punom snagom malo iza ponoći. Struje je nestalo već oko 9:00 navečer tako da sam bila prisiljena čekati svoju sudbinu u mraku. Isključila sam kompjuter i smjestila ga u uski hodnik u središtu kuće zajedno sa većinom svojih slika. Nije me bilo strah, jer sam bila u društvu supruga koji je (kad to želi biti) zaista odlično društvo.

Zapalili smo svijeće i razgovarali sve do sitnih sati, dočekavši tako Ritu. Ovaj uragan nije moje prvo 'olujno iskustvo'. Prije nekoliko godina Lake Charlesom je prohujao i uragan Lilly koji je izazvao mnogo panike no ostavio malo posljedica. Uragan Rita je posve drugačije iskustvo. Nakon Katrine i nevolja koje su zatekle New Orleans, velika većina stanovništva je pobjegla glavom bez obzira čak i nekoliko dana prije nego li je naređena obvezna evakuacija. Vrlo malo ljudi je ostalo u gradu koji je u roku od svega par dana transformiran doslovce u 'grad duhova'. Rita je vitlala i čupala drveće satima kroz cijelu noć. Šašava kakva jesam, nisam mogla odoljeti a da ne izađem van na kišu i vjetar i uhvatim barem jednu fotku. Sigurna sam da nitko nema takvu uspomenu! Dvadesetak minuta poslije mog foto pothvata, vjetar je odlomio dva hrasta koja su pala na garažu (dojo) u kojoj moj suprug odrzava satove Hoshin borilačke vještine, joge i meditacije. Unutar garaže nalazila se čelična konstrukcija sa utezima, i to je spriječilo da se objekt sruši na kuću. Nikad nisam simpatizirala taj veliki čelični nosač utega, no, eto - sreća u nesreći, spasio je kuću. Zvukovi oluje i kiše drzali su me budnom do ranih jutarnjih sati. Nakon sto je suprug zaspao na podu u hodniku, uzela sam boje i kistove i slikala pod svjetlosti malene treperave svjećice. San me svladao pred zoru. Vjetar je i dalje vitlao i lomio grane ali ne toliko intenzivno kao noć prije.

Suprug me probudio oko podne. Istrčala sam van u dvorište i imala što vidjeti. Dvorište se preko noći preobrazilo u smetlište. Osim plastičnih vrećica, kartona od jaja i mlijeka, vrtnih stolica, plasticnih boca i raznih krpa dvorište je prekriveno slomljenim granama i dijelovima krovova i ograda iz susjedstva. Imat ću što čistiti sve do Božića! Iako je vjetar uspio slomiti toliko stabala, drago mi je da je poštedio hrast na kojem visi moje omiljena vrtna ljuljačka (mreža). U nevjerici sam izašla na ulicu i bacila pogled na susjedstvo. Nisam prepoznala sliku koja je stajala preda mnom. Louisiana ima vrlo muljevito i mekano tlo, tako da je drveće iščupano u korijenu popadalo na ulicu i blokiralo bilo kakav promet. Asfalt je bio u potpunosti prekriven lišćem i blatom i skriveno kao da nikada ulice nije niti bilo.

Moji susjedi su napustili grad u četvrtak, no nisu uspjeli naći smještaj za svoja 3 labradora te su ih bili prisiljeni ostaviti. Nakon sto sam bacila pogled na ulicu, otisla sam vidjeti da li su psi u redu. Dočekali su me u dobrom raspoloženju, sretni sto je najgore prošlo. Dio susjedove ograde je pao, no psi su ostali vjerno čuvati dvorište. Najstariji od njih, 15-godisnji Rufus koji, iako je gotovo slijep i jedva da ima svega nekoliko zuba nestao je i nisam ga mogla pronaći u dvorištu. Od brige za starim psom nisam niti primjetila kako se Rufusovo bijelo krzno stopilo sa pozadinom bijelih ulaznih vrata susjedove kuće. Nakon godina bolesti i sljepoće, iznemogao od oluje, Rufus je ponosno sjedio ispred ulaznih vrata s uzdignutom njuškom i čuvao stražu! Suze su mi navrle na oči.

Kakva odanost!

(nastavlja se...)